Kada sam ležeći ovaj petak bezbrižno na plaži dobila od prijateljice poruku da nam omiljena serija za dva tjedna umire, prva reakcija mi je bila negacija i nepovjerenje. Kao da mi je neki prevarant s užasnim smislom za humor poslao poruku da je netko stradao u automobilskoj nesreći i da će za dva tjedna isključiti aparate, i sada bi ga zapravo trebalo prijaviti policiji. No kada sam došla kući i odgledala 10. epizodu serije I tek tako u kojoj Carrie i Duncan leže na postelji u njegovu stanu i on joj nakon prvog seksa daje lekcije što bi trebala napraviti s glavnom junakinjom svoje knjige, a koja živi u debeloj prošlosti – odjednom je ona poruka dobila na težini. Posve kužim da Carrie šaljivo parodira strah svih solerica i kaže – „Naravno da će mi glavna junakinja umrijeti od usamljenosti“, a da ne bi bila pretenciozna, ubacuje i to da razmišlja da ubije svoju junakinju velikim ili malim boginjama, na što Duncan samo kaže – „Ma nemoj igrati na stereotipove. Ostavi je na životu.“
Hladan tuš nakon prvog seksa
Zatvorila sam laptop, no ona mučnina u želucu mi je ostala. Pa to je kao da s nekim prvi put spavaš nakon toliko dana i mjeseci barenja i konačno imaš dojam – citiramo Carrie – da netko vidi i tvoju pamet, a ne samo izgled i šarm, a onda ti kaže da veza nema šanse. No hej, nije li to bila i čarobna formula ove serije – to što nam je uporno, poput neke bajke 3.0, servirala fantastične snove, iluzije i zablude, a onda bi nas više ili manje nježno šamarala i spuštala na zemlju, a mi nikako da se sve ove godine otrijeznimo. Kao da je u isto vrijeme bila dizalica i spuštalica. Posebice u novoj inačici serije ‘I tek tako’, a koju i dalje iz inata zovem ‘Seks i grad’, jer nisam od onih koji mogu preko noći zvati Biga John, a u kojoj su glavne junakinje morale popiti šamara i šamara. Uostalom, eto još jednog, jer mi smo naivno mislile da se serija zove ‘And Just Like That’, jer to označava neku magiju, kao kad pukneš prstima. A zanemarile smo i naglo nestajanje. Ili kako kaže Carrie u 9. epizodi – ‘Sreća ti nenadano dođe i, ako je ne tretiraš pažljivo kao neku čudesnu i plahu pticu, vrlo lako može isto tako brzo odlepršati.’
Zakon brojeva ili pravila dramaturgije?
U redu, prema pravilima dramaturgije, neke stvari moraju slijedeći unutarnju logiku doći svom kraju. I da, ovdje ne mislimo samo na nestanak glavnih likova – kako su se riješili Face, Aidana, te kako je Lisin tata umro čak dva puta – nego i na to kako je Carrie prestala pisati za Vogue, kako su joj ukinuli podcast, a Che je otkazan stand-up show na telki jer su fokus grupe zaključile da je iritantna. Okej, možda je stvarno previše da oplakujemo sve te fiktivne likove kao da su stvarni. No to što mi i dalje histeriziramo i na internetu radimo čuda, jer kako objasniti činjenicu da je serija preko noći od cringe postala kultna, to i dalje ne znači da nemamo brdo pitanja. Naime, ako je već moralo doći do iznenadnog kraja, zašto su nam tu dramu priuštili već u 10. epizodi, umjesto da su nas uzdrmali na samom kraju? Pa da budemo podjednako šokirani kao na finalu 3. sezone Bijelog lotosa kada se dogodi pravi masakr.
Zašto je došao prebrzi kraj i ima li nade za spas?
Uzaludno romantična kakva jesam, naravno da i dalje ne vjerujem da je ovo stvarni kraj jedne serije koja nas je svih formirala, nasmijavala, otvarala neke tabu teme. I da je možda ova vijest plasirana dvije epizode prije samo zato da, ako se svi gledatelji, obožavatelji i hejteri ujedine i pogledaju nastavak, možda brojke gledanosti ipak presude pa scenaristi aktiviraju plan B. A on kaže – neka Carrie slobodno ubije i tu svoju fiktivnu junakinju, a i Duncana ako treba, a neka zadrže seriju na životu.
No dok čekamo napete zadnje dvije epizode i veliko finale koje je najavljeno za 14. kolovoza s čašom Cosmopolitana u ruci – in the meanwhile – nazvala sam svoje drage prijatelje i postavila im naše standardno pitanje telefonom – „E, jel imaš sat vremena free? Što misliš da su bili uzroci nenadane smrti – je li serija propala zbog lošeg woke scenarija i neuvjerljivih likova, loše gledanosti (zadnju epizodu je u prva tri dana gledalo samo pola milijuna kućanstava), zato što više nije bilo seksa u gradu, jer su glavne glumice previše koštale ili se previše promijenile – ili zato što svim dobrim stvarima treba jednom doći kraj? Pogotovo ako želite ući u kuću kultnih likova? I ne manje bitno – ako je tako teško preboljeti situationship, zašto nas, kvragu, i dalje tako snažno pogađa smrt fiktivnih junaka? Možda ako tri puta ponovimo što zaista osjećamo prema seriji, ona na neku foru stvarno i oživi?
Romana Dugandžija
PR managerica
Postoje serije koje obilježe epohu, a jedna od njih svakako je Sex and the City. Što se dogodi s nastavkom nakon toliko godina? Isto kao i s podgrijanim juhama, vezama i prijateljstvima… Promijenili smo se mi, gledateljice ili gledatelji, ali i naše junakinje. Kakva god promjena bila, ako je narušila i promijenila naše romantično sjećanje na vrijeme kad smo se tek upoznavali, onu našu opčinjenost i zaljubljenost u tu seriju, teško da im to nećemo zamjeriti.
I baš kao što smo pratili Carrie u njezinim odnosima s Facom ili Aidanom, u koje se stalno vraćala znajući da neće dobro završiti, tako smo mi sad iz sezone u sezonu pratili nove nastavke And Just Like That, znajući da neće dobro završiti. Ali to je jače od nas jer mi želimo tu romantiziranu verziju života… Treba nam! I treba nam da Carrie zauvijek ostane tako mlada, luda, pomalo naivna i ludo, ludo zaljubljena u njega i New York – ali s dozom realnosti, jer to je život, zar ne…
No, podgrijano nikad nije kao svježe…
Serija je završila vjerojatno zbog neispunjenih očekivanja producenata. No, kad pogledamo scenarij, završila je baš onako kako završe takvi odnosi.
Carrie je emotivno sazrela, odrasla, nema više nesigurnosti, pitanja, dilema, analiziranja – pa više ni njezine ljubavi ne mogu biti previše scenaristički zanimljive. Koga zanima priča o zreloj, mirnoj ljubavi u kojoj se sve lijepo i proaktivno iskomunicira… Gdje su drama, zaplet, romansa…
Druga bitna stvar u seriji koju smo obožavali je moda. Ono što je moda bila za Carrie i cure, to je bila i nama – sloboda, neovisnost, autentičnost… Nekad. Danas, kad su djevojke odrasle, moda je izgubila tu bitnu funkciju. Dapače, Just Like That, moda se pretvorila u performans, a često i u grotesku. Pogotovo za većinu onih koji su s vremenom odustali od igre u životu! A moda jest igra.
Osim toga, u vrijeme kad smo upoznali Carrie, nije bilo Instagrama. Što danas jedna serija modno može pokazati, a da već nismo vidjeli na Instagramu, zar ne?
Tako su četiri žene, prijateljice, s kojima smo se mogli identificirati u mladosti, odrasle i prošle nekoliko životnih ciklusa. Ono što je većinu poklonika privuklo seriji na njezinim počecima bila je ta romantizirana verzija života četiri slobodne singl žene, s ambicijama i karijerama, te ljubavnim, prijateljskim i drugim problemima. One su se usudile otvoreno razgovarati o svemu što je nekad bio tabu. Mnogi i danas žive s tabuima, mnogi nisu prošli nekoliko životnih ciklusa. Oni koji jesu, vjerojatno nisu gledali nove nastavke – ili su ih pogledali iz zabave. One kojima je Carrie bila lik kroz koji su živjeli svoje snove, ostali su razočarani. Jer Carrie je, čak i kao lik iz serije, žena od krvi i mesa.
Pritom, čak i kad plače, ona to doma radi u visokim petama.
To joj ne možemo oprostiti, zar ne?!
Nada Mirković
Medijska urednica i prevoditeljica
Carrie je jedno poglavlje svojeg romana koji piše u seriji ‘I tek tako’ završila važnom rečenicom o glavnoj junakinji koja je neki njezin alter ego iz sredine 19. stoljeća: ‘Napravila je sve što je mogla’. Tu rečenicu efektno je ponovila tri puta. Rekla bih da autor serije Michael Patrick King nipošto nije napravio sve što je mogao da dobijemo dostojan i dostojanstven nastavak serije koju smo obožavali, koja ima važno mjesto u povijesti televizije i u mojem srcu.
‘Seks i grad’ je bila duhovita i pametna serija o New Yorku, gradu koji ne spava i u kojem je sve moguće, ženskom prijateljstvu i potrazi za velikom, sudbonosnom, romantičnom ljubavl – u najboljim mogućim cipelama. Likovi su bili autentični i svaki je odražavao po jedan cizelirani facet ženske psihe: Samanthi, koja je bila otjelovljenje seksualne želje, bila je suprotstavljena Charlotte sa svojom željom za romantikom i udajom za dečka iz dobre obitelji; Mirandinoj želji za poslovnim uspjehom bila je suprotstavljena Carrie koja je željela ljubav i ostati svoja u svojim tekstovima. Likovi su bili autentični, svaka epizoda bila je mala sociološka studija novih običaja i kulturoloških pomaka na njujorškoj umjetničkoj, restoranskoj i dejting sceni… Svi dijalozi bili su odlično napisani i dobro odglumljeni.
U seriji ‘I tek tako’ od prve sezone meni likovi ne djeluju poticajno. Glavne junakinje ne bude životne apetite – one su tugaljive, kao da je pravi život, žudnja, želja iza njih. Da, koprcaju se s woke ludostima, ali o tome šute, ne komentiraju, ne dijele djeci čak ni savjete… Kad se mala, nježna Lily zaljubi i počne hodati s baletanom koji propovijeda poliamoriju – što je samo drugo ime za više veza odjednom, slobodu da radi što hoće, dakle nevjeru – Charlotte se svojoj kćerki ne usudi reći da je to u životu tinejdžerke, kad se voli do groba, put u veliku tugu i slomljeno srce… Ne usudi se ništa reći jer kao da nema stavova, kao da sama sebi ne vjeruje, osim kad se radi o izboru torbice u Bergdorf Goodmanu.
Umjesto da nam autor predoči žene određenih godina kao stvarne žene koje žele živjeti, on poput najgoreg dobnog diskriminatora, nesvjesno pokazuje da ne može vjerovati da postoje duboke borbe i dileme, stvarna razočaranja i tuge, ali jednako tako i radost i postignuća iznad četrdesete. Dijalozi su ukočeni jer likovi nisu zaokruženi, glumice koje smo voljeli glume usiljeno, a jeftini scenaristički trikovi zamjenjuju pronicljivost i dubinu originalne serije.
Bojim se da serija neće imati četvrtu sezonu jer su sve tri sezone podbacile. Junakinje su sjene onih zanimljivih, duhovitih žena koje smo upoznali, a o muškarcima u seriji bolje da i ne govorim. Nakon što se Carrie pojavila u prvoj epizodi treće sezone u drvenim, bijelim Scholl natikačama (i to onim gorim, bapskim, s petom), s onim kuharskim šeširom na steroidima velikim kao suncobran, znala sam, znala sam, znala sam, seriji se loše piše.
Ines Bogičević
Ing.med.radiologije
Serija Seks i grad privukla mi je pažnju još davne 2002., ali ne zato što sam bila napredna i počela ju gledati sa osam godina, već zato što ju je u kasnim satima, kada se emitirala, pratila moja mama i komentirala sa frendicama, a mene je strašno zanimalo zašto ja to ne smijem gledati. Njezin odgovor bi bio, parafraziram, da ima prostih scena i da ću to tek kužiti jednog lijepog dana. I tako je očito došao neki lijepi dan kada sam sa svojih 30 odlučila pogledati sve stare pa onda i nove sezone.
Ja sam na onoj strani koja seriju smatra izuzetno realističnom, izuzev toga što se sve na kraju nekako prožima humorom, ismijavanjem i okrene na pozitivu, ali opet, to bi trebalo upravo tako i biti u životu (ako se mene pita). Smatram da su sve situacije u starim sezonama zapravo svakodnevno sveprisutne i dandanas, budući da muško-ženski odnosi i dalje ostaju s istim upitnicima nad glavom (što je možda malo i utješno pa ispada da muška strana nije bila baš tako puno bolja prije, kao što se priča).
U novim epizodama opet su se odlično dotaknuli ovog vremena i trendova, ali možda su čak malo naporni s naglašavanjem toga i, po mom mišljenju, to je zapravo dovelo i do kraja serije, a i zasićenosti publike. Stare sezone bile su hit jer su u to vrijeme bile nešto potpuno novo – neovisne, slobodne žene koje nisu skrivale svoju seksualnost, a sve o čemu su tada žene šutjele, one su govorile naglas, i to potpuno otvoreno pokazivale. Nove sezone, koliko god meni osobno bile drage, jer volim takvu tematiku, možda pomalo gledam kroz naočale starih i sentimentalno sam vezana za te likove. Smrt Face (nikako neću prihvatiti Johna) u prvoj epizodi me stvarno neočekivano rastužila.
ALI mislim da je smrt serije u tome što su poprilično nalik mnogim serijama danas s (pre)naglašenom woke kulturom koja je popularna. Pametno su igrali na kartu starih likova koji su izazvali najviše interesa i gledanosti, ali isto tako znali da će tematika brzo postati zasićena, pa su i oni sami procijenili na vrijeme stati.
Mate Rončević
PR menadžer iz agencije PRiredba
Ovo nije samo kraj jedne ere, ovo je kraj svega onoga što sanjamo punih 27 godina. Možda kraj jednog poglavlja, ali vjenčani trag u našim životima i percepciji o slobodi i seksualnosti. Hvala, Carrie, za sve – bez tebe bi bilo nezamislivo odrastati. Zauvijek ćeš biti naša cura.
Dubravka Prpić Znaor
Magistra teorije i kulture mode
Ova je serija u originalu bila autentična, predivna priča o prijateljstvu, modi i kulturi odijevanja. I danas znam gledati te epizode i uživam svaki put. No, ove nove varijante nisu mi bile toliko pri srcu, stoga ne mogu reći da žalim za time. Naime, kad je Big otišao, a i bez Samanthe, to mi nije to. Outfit-i su mi se činili u novoj verziji ponekad kao instalacije na ženama, a ne užitak odijevanja. Naravno, brend ne znači stil i to se vidjelo. Poanta serije je i prijateljstvo, ženska podrška, te tako treba u originalu i pamtiti ovaj projekt. Naravno, uz činjenicu da je u svemu tome moda jedan od ključnih likova.
Martina Begović
Modni kolumnist i novinar, filmofil, SATC i AJLT connoisseur i fan
Za početak, drago mi je da mogu podijeliti svoje mišljenje i dati „my two cents” o završetku jedne ere, kao i kraju kultnog serijala „Seks i grad”. Da, i ja sam jedna od onih koja se teško nosi s korištenjem novog naziva nastavka kultnog serijala, „I tek tako”. Vjerujem da bih mogla napisati cijeli esej o tome što stvarno mislim. No ipak, moram reći kako je kraj reboot serije „I tek tako”, kao i, ultimativno, kraj cjelokupnog serijala, puno kompleksniji nego što se prosječnom gledatelju serije, koji možda nije najveći fan, zapravo čini. Također mislim da je i sama finalna odluka dvostrukog značenja. Jedan dio odluke o kraju serijala, prema mom mišljenju, došao je od strane samog showrunnera, glavnog producenta i redatelja serije Michaela Patricka Kinga i glavne producentice i glavne glumice, Sarah Jessice Parker. Dok je drugi dio zasigurno došao od strane televizijske kuće HBO Max. I dok su se MPK i SJP, vjerujem, teškog srca morali odlučiti i prihvatiti da je ovo stvarno kraj, svemu je, iskreno vjerujem, ipak presudila nedovoljno visoka gledanost, kao i izuzetno polarizirajući status reboot serije među gledateljima.
Kako je tomu upravo tako, može se vrlo dobro iščitati između redaka izjava koje su MPK i SJP ostavili putem Instagram profila. U službenoj izjavi Michaela Patricka Kinga, preko profila serije, kao i putem voice-over highlight reela osobnog profila glumice, u kojem je SJP jako emotivno i u pravom Carrie-like stilu gotovo poetski opisala kako se osjeća i što ostavlja iza sebe nakon 27 godina glume lika koji je duboko utkan u njezin profesionalni rad, zapravo su zajedno ostavili dojam da su konačnu odluku donijeli samo njih dvoje. No, ne mogu si pomoći a da se ne upitam – a što je s Kristin Davis i što je s Cynthiom Nixon, koje su obje glavne glumice i izvršne producentice serijala? I, naravno, što je s važnim naslijeđem autorice Candace Bushnell, prema čijoj je karijeri i kolumnama originalna serija i nastala? Zatim, što je s originalnim showrunnerom i kreatorom serije, Darrenom Starom, te nezamjenjivo važnim glumcima Kim Cattrall i Chrisom Nothom, čije su uloge, kako Samanthe, tako i Mr. Biga, bile od ključnog značaja za uspjeh serije također?
Uvjerenja sam da to privržena publika zaslužuje čuti, a pogotovo ovaj dio publike koji su veliki fanovi serije. Morate imati na umu da smo na treću sezonu reboota zapravo čekali gotovo dvije godine. I dok su razlozi čekanja djelomično legitimni, kao što je veliki štrajk scenarista u Hollywoodu, velika posvećenost radu na kostimografiji, kao i činjenica da epizode traju dulje nego inače, glavni razlog je, čini se, otkazivanje serijala zbog nedovoljno visoke gledanosti, kao i oštrih kritika serije od strane publike. Kritike su se gotovo na tjednoj bazi bjesomučno dijelile preko društvenih mreža, zatim specijaliziranih podcasta, online magazinskih izdanja i YouTube kanala. Sve je to dolazilo i od populacije koja je postavila visoke standarde i zapravo se osjećala zaštitnički prema originalnom serijalu i nije bila zadovoljna onime što se nastavkom serijala u protekle tri sezone pokušalo postići.
Nemojte me krivo shvatiti – ja sam, unatoč kritikama, religiozno pratila reboot, koji i dalje volim te bih ga nastavila gledati i dalje. Također smatram kako je važno reći da je kultni status koji uživa originalna serija „Seks i grad”, između ostalog postignut ne samo zahvaljujući trima glumicama koje smo gledali u rebootu, već upravo zahvaljujući ranije napomenutima – Candace Bushnell, Darrenu Staru, Kim Cattrall i Chrisu Nothu – kao i zahvaljujući jednoj i jedinoj, nezamjenjivoj Pat Field. Stoga mislim da je jednako važno istaknuti kako upravo zahvaljujući kostimografiji legendarne kostimografkinje i mnogim Emmyjima nagrađivane, 84-godišnje Pat Field, danas, i 27 godina kasnije, upravo njezine stilske kombinacije utječu na modne trendove i nastavit će utjecati te inspirirati generacije i generacije koje dolaze.
Dok su Molly Rogers i Danny Santiago, glavni kostimografi reboot serije, jednako vrhunski profesionalci, i mnogo je tu kombinacija njihova rada na rebootu koje ćemo zauvijek pamtiti – kao i dijelove scenarija koji nam se možda nisu sviđali. No ono što nećemo nikada zaboraviti – ovaj je iznenadni kraj. Tako da još uvijek ne želim vjerovati da je ovo stvarno finale i mislim da je 10. epizoda 3. sezone poprilično izgledala kao da se radi o kraju 3. sezone, a ne cjelokupnom kraju serije. I gotovo je nemoguće povjerovati da se u dvije zadnje epizode, koje nam još predstoje, može smjestiti sveobuhvatan kraj SATC i AJLT serija, pa niti sve ono što se u 4. sezoni očito još željelo prikazati.
I zato ovaj nenadani kraj doživljavamo više kao da smo iznenada izgubili bliskog člana obitelji, a ne kao da nas je ostavio dugogodišnji frajer ili da su nam se nakon 27 godina braka servirali papiri za razvod.
Mirta Lijović
Dugogodišnja medijska urednica, prevoditeljica i Front End developer
Da ti, Aleks, odmah odgovorim na pitanje – mislim da ulaskom u treću sezonu nije postojao plan da se sve dokine. O tome govore brojni zapleti koji će se sada na brzinu morati raspetljati u samo dvije epizode. Mislim da je negdje na sredini postalo jasno da to više nikud neće ići, pa su prvo zakucali Aidana, na moju golemu radost.
Moguće je da je gledanost presudila. No, moguće je da je presudilo i to da je naša draga Carrie – Sarah Jessica – ove godine navršila 60 godina i da je procijenila da joj se više ne da slušati kritike, već da samo želi lijepo živjeti. Nikad to nećemo saznati.
Gledam reakcije i zanimljive su – toliko kritika na seriju, a sada kad je najavljen kraj – pa kako??
Inače, “Seks i grad” nisam počela odmah pratiti, serija je postojala čak dvije godine prije nego što mi je na nju ukazao – pazi sad – moj brat. Rekao je da neke “babe stalno pričaju o seksu” ali da je zapravo zabavno. Emitirali su je u neke kasne sate, da se ne uznemiri “običan puk”.
Mnogi su poželjeli biti muha na zidu da čuju što to žene pričaju među sobom, i eto, bilo im je omogućeno da postanu ta muha. Jasno je da je tu bilo i ponešto pretjerivanja, previše zgusnutih scenarija koje je nemoguće doživjeti u istom životu osim možda ako si s Manhattana, bilo je i karikiranih stvari, ponekad nelogičnih, ali je bilo i toliko zabavne istine, lakoće življenja i sve to začinjeno tako predivnom političkom nekorektnošću. Žene su šamarale sve oko sebe, ali su šamarale i sebe, događale su im se bizarne stvari, ali i toliko romantične da ne povjeruješ da to postoji. I sve to se događalo u gradu koji volim onoliko koliko ga voli i Carrie – New Yorku.
Neke serije dosegnu razinu kulta, ali kad ih nakon mnogo godina opet pogledaš, nekako su mlake i nikakve. Ova serija je dosegla razinu kulta i nikad nije ostarjela. Mnogi se već dva desetljeća u mnogočemu referiraju na nju, a svaki put kad je iznova kreneš gledati vidiš nešto drugo. U početku je bilo šokantno smiješno, u drugom naletu gledanja je bilo čisto uživanje u načinu kako te žene provode vrijeme u New Yorku, činilo se da zapravo nemaju nikakvih briga osim onih s muškarcima. Činilo se i da je NY najsigurnije mjesto na svijetu. Noćne šetnje Manhattanom, taksi koji uvijek dođe ili kad sve zapne – crna limuzina koja se nađe na pravom mjestu u pravom trenutku. U trećem naletu vidiš da se one zapravo jako muče da pronađu pravu ljubav i da nisu uvijek baš sretne, no priča te i dalje uvlači u sebe.
Nama iz medija je bilo najljepše to što je Carrie pisala kolumnu od koje je mogla živjeti na Manhattanu. I mi smo to htjele.
Iako prva runda “Seksa i grada” nije štedjela muški rod, sve su četiri junakinje na kraju pronašle “svoga čovjeka”. Sve je završilo kao bajka.
I tek tako… Prošle su godine. Djevojke su poželjele ispričati priču o tome da su i njima prošle godine, da su i one dio nas. To se ne oprašta. Na sveta mjesta se ne vraćaš, moraš zauvijek ostati mlada, nestati na vrhuncu slave poput Garbo. Samantha je to skužila i nije se više vratila. Ostale tri “curke” su imale još nešto reći. Željele su reći da iza happy enda dolazi – život. Ljudi umiru, ljudi se razbolijevaju, brakovi se raspadaju, netko ostaje sam, netko postaje mudriji, netko je samo histeričan i ne želi prihvatiti da se život stalno mijenja, sve nekako klimavo plivaju u novom woke vremenu, ne shvaćaju što je sad krivo s njima kad je do jučer sve bilo pravo…
Već samo to razbijanje ružičastog balona je bilo dočekano na nož, odmah s prvom epizodom prve sezone “I tek tako”.
Carrie je odrasla. Dugo se to već vidi, a osobito u ovoj trećoj – i eto, nažalost – posljednjoj sezoni. A sumirati se može onime što je rekla u razgovoru sa Charlotte kad su potegle pitanje treba li Carrie opet imati nekoga.
Carrie smatra da može imati opet nekoga, ali da joj to NIJE POTREBNO. Da može uredno biti i sama. I zakucava s rečenicom: “Možda time što nemam nekoga nisam umanjena. Možda sam sada nešto puno više.”
Odlična rečenica za silazak s pozornice. Hvala, ljudi, i do viđenja.
Milana Vuković Runjić
Spisateljica, nakladnica, pjesnikinja i kolumnistica koja je devedesetih slovila za hrvatsku Carrie
Draga moja sireno, ja ti nisam gledala nastavak, počela sam pa stala jer nešto se u meni pomaknulo i činilo mi se da, htjela ili ne, novi Seks i grad odašilje one tužne i turobne signale koji više nalikuju Oliverovim stihovima o prohujaloj mladosti i prošlim ljubavima, o samoći – za razliku od nekadašnjih šašavih signala o seksu u gradu… U vrijeme kad smo svi bili mladi, kupovale su se novine i knjige, čitale tzv. girl-kolumne, a sve je to postala duboka prošlost, kako god zub vremena bio nekad nježan i kako god neke od nas još uvijek znaju pogledati dečka kao Wendy Petra Pana.
Ja obožavam kako ti pišeš i tekst mi je divan, tim više što je tako djevojački, tako pun otškrinutih vratiju, toliko buntovan prema Saturnu koji već dugo sjedi na krhkim ribljim plećima i tjera nas da zdrobimo najdragocjenije što imamo – naočale kroz koje uporno vidimo svijet u duginim bojama… Ne znam točno kud sam odvijugala, ali radi tebe želim još sezona novog Seksa i grada – neka se to dogodi – just like that.
