FEMINISTIČKI POGLED NA PICASSA 50-AK GODINA KASNIJE: Izložba “It’s Pablo-matic: Picasso According to Hannah Gadsby”

Lena Ivanović
30.07.2023.

Razni su suvremeni pokušaji da problematičnu prošlost sagledamo iz aktualne perspektive, no takvi eksperimenti neće uvijek biti dočekani s oduševljenjem, kao što su pokazale kritike na račun izložbe „It’s Pablo-matic“

Ove se godine diljem muzeja i galerija obilježava 50-godišnjica smrti jednog od najpoznatijih umjetnika svih vremena: Pabla Picassa. A dio tog umjetničkog krajolika jest i izložba Brooklyn Museuma koji se trudio ponudit drugačiji, revizionistički pogled na život i djelo slavnog i kontroverznog Picassa.

Ciljevi izložbe

Izložbu „It’s Pablo-matic“ muzej je organizirao u suradnji s (bivšom) komičarkom Hannom Gadsby koja je svoj negativan stav o Picassu i svoje predznanje o povijesti umjetnosti svima jasno dala do znanja u svom specijalu „Nannette“ koji je premijerno prikazan na Netflixu 2018.

„Kroz jukstapozicije koje prati audio-vodič s Gadsbynim britkim humorom i oštrom kritikom, izložba pokazuje preko stotinu radova, uključujući Picassove i djela umjetnica 20. i 21. stoljeća kao što su Cecily Brown, Renee Cox, Käthe Kollwitz, Dindga McCannon, Ana Mendieta, Marilyn Minter, Joan Semmel, Kiki Smith i May Stevens. Izložba se bavi kompleksnim pitanjima mizoginije, kreativnosti, kanonom povijesti umjetnosti i „genijem““, stoji u tekstu izložbe koja želi preispitati postojeće stavove o slavljenom umjetniku, njegovo obuhvatno stvaralaštvo, utjecaj na povijest umjetnosti, ali i mizoginiju.

O njoj je u svojem nagrađivanom komičarskom specijalu govorila i Hannah Gadsby, sumirajući povijest zapadne umjetnosti kao „muškarci koji slikaju žene kao da su tjelesne vaze za njihove penis-cvjetove“ i obrušujući se posebice na Picassa: „Ne volim Picassa. J**eno ga mrzim!“

Ova izložba možda je bila prilika da te stavove o Picassovoj mizoginiji artikulirano izloži u galerijskom prostoru, ističući radove umjetnica koje su nezasluženo bile u sjeni umjetnika ili koje su se referirale na njegov rad, ponuditi drugačiju perspektivu na (problematičan) opus Minotaura i uplakanih žena.

Kritike

No čini se da kritika nije s oduševljenjem dočekala rezultat ovog pokušaja revizije. „Problematično, izložba nalikuje na Gadsbynu komičarsku rutinu: skače s teme na temu, a kohezija se oslanja na pokušaje publike da shvati kako je sve to povezano s Picassom“, piše Art Spiel i dodaje: „Postavlja se pitanje je li ovo iskreni pokušaj Brooklyn Museuma da se pozicionira kao platforma za nove perspektive ili samo način da dobiju publicitet“.

Ističu i vrlo važnu poantu, a to je izostanak umjetnica direktno povezanih s Picassom poput Dore Maar i Francoise Gilot ili onih povezanih s kubizmom. „Takvo isključivanje podrivaju namjere izložbe da pomaknu centar povijesti umjetnosti. Kustosice su stavile suvremene umjetnice u podređenu ulogu Picassu, zanemarujući njihova postignuća“.

Hyperallergic smatra da je izložba žrtva vlastita hype-a te da pati od nedostatka mašte: „Čini se da je većina umjetnica na izložbi slavljena zbog onog što nisu. Nisu muškarci. Nisu Picasso.“

A Art News ističe da je većina radova na izložbi zapravo – Picassova čime se nastavlja problem na koji žele ukazati: „ne možete pomaknuti fokus, ako se i dalje fokusirate na Picassa“ i dodaje da je kritizirani muški pogled i dalje prisutan u umjetnosti, ne samo kod davno preminulog umjetnika.

Znači li ovo da je eksperiment suvremenog pogleda na prošlost osuđen na propast? Nikako. Ako ni u čemu drugome, izložba je definitivno uspjela u nastojanjima da potakne diskusiju, te sugestije kako postaviti izložbu koja pomiče os već ustaljenog poretka povijesti umjetnosti i baciti novi pogled na žensko stvaralaštvo, koje se ne treba promatrati samo u odnosu na njihove muške suvremenike ili prethodnike.

Naslovni vizual: Instagram / Brooklyn Museum

Pročitaj više

Nakon dugo vremena hrvatsko kazalište je dobilo predstavu koja vrlo precizno, duhovito i kritički progovara o svim neurozama koje nas muče i vremenu u kojem živimo. Pogledali smo predstavu “Viking slabog zdravlja” redateljice i scenaristice Vlatke Vorkapić u kojoj pažnju sat i pol drže odlični Judita Franković Brdar i Petar Atanasoski.

Kada bi novi val osamdesetih mogao putovati kroz vrijeme, živio bi u pjesmama Roka Rajčića. Pod umjetničkim imenom Igorr ovaj mladi autor stvara prepoznatljiv i originalan zvuk, a nakon londonskog školovanja na The Institute of Contemporary Music Performance, na scenu stupa kao kantautor, producent i aranžer – donoseći svježinu koja se ne boji emocije ni eksperimenta.

EMOCIONALNI REALIZAM

Može li jedna rečenica velikog priznanja u potpunosti promijeniti sliku koju imate o osobi kojoj ćete za par tjedana na vjenčanju reći „da“? Pogledali smo romantičnu komediju koja u sebi nosi elemente trilera, psihološke drame i crne komedije.

HNK2 premijera

“Ja, glumica” je predstava u kojoj će se prepoznati mnogi, osobito žene koje se iz dana u dan bore s nepreglednim popisom obaveza, moranjima, očekivanjima te vlastitim ciljevima, snovima i ambicijama. Može li se imati sve? Koliko uopće uloga i života stane u jednog čovjeka?

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.