Kada smo se prije četiri godine zatekli u lockdownu, mnogi od nas su ponovo (ili možda prvi put) otkrili moć kreativnog izražavanja, bilo da su počeli pjevati, plesati, crtati, fotografirati, peći keramiku, pisati ili zašto ne – raditi skulpture od kruha s bananama. No čini se da nitko taj poriv nije osjetio snažnije od glumice Anne Hathaway, koja u filmu ‘Zaključani’, prvi film snimljen u lockdownu, glumi uspješnu menadžericu koja se nađe usred krize identiteta pa želi postati umjetnica. Naime, Linda usred jednog sastanka doživljava slom živca, uz koji ide i vizija u kojoj se stakleni stolovi pretvaraju u zmije. ‘Pa ja razmišljam u konceptima, trebala sam biti umjetnica’, zavapit će očajna Anne. No prije nego li ostvari svoj san iz djetinjstva, doći će na još jednu ‘kreativnu ideju’ – i sa svojim dečkom, kojeg će na lažnim dokumentima nazvati Edgar Allan Poe, postat će lopov i izvesti pljačku Harrodsa.
Dobar umjetnik kopira, a veliki krade
Uostalom, zašto ne, misli očito londonska menadžerica. Pa tko se još sjeća Edgara Allana Poea? Možda samo one dvije Austrijanke koje su mu na Eurosongu posvetile pjesmu. A nije li i Picasso, jedan od najpoznatijih umjetnika na svijetu uvijek tvrdio da dobar umjetnik kopira, a onaj najveći naprosto krade? Uostalom, što je to što čini jednog umjetnika, a po čemu bi se trebao razlikovati od biznismena, filozofa, obrtnika, prevaranta, iluzionista ili običnog lopova. I ne manje bitno, možemo li jednostavno i svi mi koji i dalje želimo zadržati svoj posao i dobre odnose sa šefom u svoju svakodnevicu ubaciti malo umjetničkog načina razmišljanja? E, to su sve sjajna pitanja kojima se na vrlo pronicljiv i duhovit način pozabavio britanski urednik kulture na BBC-ju Will Gompertz u knjizi ‘Misli kao umjetnik’. Pročitali smo ovu sjajnu knjigu u dahu i izvukli nekoliko odgovora koji bi možda dobro došla svima onima koji su se zatekli u trilemi – umjetnik, biznismen ili lopov?
Je li dovoljno imati umjetničku viziju pa da date otkaz i postanete umjetnik?
Da, moguće je da vam na pamet padne neka fantastična ideja. Pogotovo ako ste se zatekli u nekoj novoj situaciji, promijenili ste mjesto stanovanja, posao, način rada, našli ste se u emotivnoj krizi, jer to su sve situacije koje vam bude osjetila, neurone i rješavaju ono što zovemo kreativna blokada, ali to nažalost neće biti dovoljno. Ili kako je lijepo rekao Ansel Adams “Nema ništa gore od jasne slike mutnog koncepta”. U prijevodu, nije stvar u načinu kako ste nešto izveli, jer svi danas mogu, poput primjerice Jeffa Koonsa, naručiti najbolje umjetnike da izvedu kakvu megalomansku ideju. No ono što razlikuje djelo koje je možda sklepano kao zgodan marketinški trik od onoga koje je dobro promišljeno je dobro razrađeni koncept, odnos između detalja i šire slike te sva ona nevidljiva pitanja na koja je sam sebi morao odgovoriti umjetnik tijekom rada, a koja na kraju djelo čine uvjerljivim i mogu dotaknuti gledatelja i navesti ga da mu se uvijek iznova vraća.
A što je s onim obećanjima da inspiracija dolazi kao grom iz vedra neba?
Možda su neki poslovni sastanci tako dosadni da se nebo doista otvori, a iz njega sijevaju lude slike s jezivim ptičurinama, no za sva ostala pitanja molimo da konzultirate sjajan esej američkog pisca Edgara Allana Poea ‘Filozofija kompozicije’ u kojem autor objašnjava kako je došao do ideje da stvori svoju poznatu pjesmu ‘Gavran’. Ništa od opijata i olujnih noći. Poe je naprosto sjedio poput matematičara za stolom i koristio metodu propitivanja ne bi li došao do sljedećih zaključaka – da se djelo mora pročitati u jednom dahu jer ne želi da se rade pauze u koje bi se mogla uvući svakodnevica, da mora imati točno 108 stihova te da kod čitatelja želi proizvesti ono što se zove najintenzivniji užitak, a to znači da će odabrati melankoliju, jer mu se ona učinila kao najprihvatljiviji izbor od svih poetskih tonova. Na istom tragu je bio i umjetnik Marcel Duchamp, a koji je zapravo svojim radovima pristupao kao šahist i to tako da ispred sebe vidi niz mogućnosti, a onda vuče određene poteze jer tako želi doći do odgovora.
Je li umjetnički način izražavanja bliži igri ili Sokratovim metodama?
Svi koji su ikada gledali neku snimku umjetnika u radu možda su došli do krivog zaključka – da je umjetnik u besvjesnom stanju zanosa, onoga što zovemo flow te da slijedi neki svoj unutarnji instinkt. Iako ima nešto u toj magiji, činjenica je da se u glavi umjetnika događa pravo sokratovsko propitkivanje te da se donose brojne važne odluke, a među njima i one vrlo destruktivne. Koji ću dio zadržati, a koji promijeniti i posve uništiti. Uostalom, dovoljno je pogledati 12 varijanti Picassove litografije bika da shvatite koliko je dugačak put bio do finalne verzije te da je sam čin stvaranja vrlo iterativan proces. I zašto je Steve Jobs tako rado koristio baš ovaj Picassov rad na Apple sastancima ne bi li svojim zaposlenicima objasnio da prva ideja možda nije uvijek briljantna te zašto obična kutija kao komp možda nije dovoljna? Ma idemo mi sad pitati program umjetne inteligencije da nam kreira čovjeka koji je križanac Jacksona Pollocka i Sokrata.
Umjetnici se čine kao glamurozni, blagoslovljeno emocionalno udaljeni likovi, no u stvarnosti oni su žilavi borci poput psa koji se okomio na kost. Oni i dalje glođu tu svoju kost nakon što bismo gotovo svi mi odavno odustali i otišli kući.
Kada treba odustati od umjetničke karijere?
“Ako pogledate karijeru bilo koje briljantne, inovativne osobe – entrepreneura, znanstvenika ili umjetnika – vjerojatno ćete naići na jednu zajedničku osobinu”, piše autor. “Njihov uspjeh često se svodi na Plan B. Odnosno, ono što su naumili ostvariti putom se često preobrazi u nešto drugo. Shakespeare je bio glumac koji je postao dramski pisac. Rolling Stonesi su bili R&B cover bend sve dok Mick Jagger i Keith Richards nisu počeli pisati svoje vlastite pjesme. Leonardo da Vinci samoga sebe promovirao je kao dizajnera oružja.” Shvatili ste – ako ste krenuli na put umjetnika, možete slobodno skrenuti gdje vas intuicija odvede, no pravog odustajanja zapravo nema. Da, to se odnosi i na kritike. Ili mislite da je J. K. Rowling trebala ostaviti tastaturu u Starbucksu i pitati imaju li neki drugi posao za nju?
Nije li taj umjetnički poziv malo nestabilan? Da ne spominjemo strah od neuspjeha i kritike
Kada je davnih dana Aristotel ustvrdio da ništa nećete postići bez odvažnosti, vjerojatno nije pred očima imao sve one detalje koji život svakog umjetnika, pa i onih najvećih, doslovce mogu pretvoriti u pakao. Naime, malo je poznato da je Rembrandt na vrhuncu svoje slave počeo očajavati jer mu se zaredao niz privatnih kriza, a i neki modeli su počeli prigovarati da ih je loše naslikao te mu nije ništa drugo preostalo nego da zaroni u svoju ranjivost i melankoliju. A kakav je tek užas prolazio Michelangelo s projektom Sikstinske kapele koju je nekoliko puta otkazao. Naime, bio je uvjeren da mu Bramante i Rafael žele smjestiti, nije se smatrao slikarom nego kiparom i dok je četiri godine slikao u nemogućem položaju dok su mu boja i vapno doslovce kapali u oči, mislio je da će projekt biti najveća sramota njegova života. Da, za umjetničko izražavanje je potrebna dosta velika doza hrabrosti da bi se čovjek izložio javnosti te nemilosrdnim udarcima kritike. “No da bismo stvarali, moramo skočiti u nepoznato puni vjere”, piše Will Gompertz. “Da, kritizirat će vas. I da, boljet će vas. Nekad i veoma jako. Ali taj osjećaj odbacivanja vjerojatno neće biti ništa gori od onoga što je bilo tko drugi izdržao. No neka to bude vaš ritualni prijelaz u zrelost.”
A frka zbog krađe i plagijata?
Znamo, danas je, pogotovo u doba interneta sve provjerljivo i usporedivo. No ako ikada završite na sudu uvijek možete citirati Jean-Luc Godarda koji je rekao “Nije bit u tome odakle ste sve uzimali, nego u tome kamo ćete to odvesti.” I dosta, ako bismo trebali tražiti najboljeg među kradljivcima, ali i vozačima, to je onda Picasso. Naime, na početku svoje karijere nije bilo umjetnika kojeg nije briljantno pokrao – malo Goye, malo Van Gogha, Degasa pa Toulouse Lautreca. No srećom po nas, Picasso je na početku svoje karijere zbog niza životnih okolnosti pao u veliki bed, a uskoro je otkrio i ‘samo svoju’ plavu fazu – i na koji originalan način iskombinirati sve ono što je volio i naučio tijekom svojih početničkih godina od svojih uzora. I tu dolazimo do ključnog pojma svih kreativnih procesa – kombinatorike, a koja se događa i svjesno, ali i podsvjesno. Ili kako je lijepo zaključio Picasso – “Umjetnost nije primjena onoga što spada u kanone ljepote, već ono što instinkt i mozak mogu smisliti izvan svakoga kanona.”
Kako biti istinski kreativan i inovativan?
Priznajemo, pitanje je na mjestu, jer mnogo smo originalnih koncepata i stilova vidjeli. No ako je vjerovati autoru – poanta uopće nije u stilu. “Da budemo načistu, pogled na svijet nije isto što i stil. On je ono što govorimo, ne način na koji govorimo. A u toj igri koju nazivamo kreativnošću ne postaje se igračem ako nemamo što reći.”
Ono što čini čovjeka genijem ili točnije što nadahnjuje njegov rad nisu nove ideje; umjesto toga njega potiče ideja koja je već bila izrečena, samo ne dovoljno često. Eugene Delacroix
No kada već pitate za neki dobar savjet, ponekad pomaže ono što je američki psihijatar Albert Rothenberg nazvao homospacijalno mišljenje. A ono se pojavljuje kada ohrabrimo naš mozak da kombinira (najmanje) dva naoko nepovezana elementa na nov način, i to unošenjem nesklada i primjenom. Drugim riječima, treba se odvažiti napustiti dobro poznate okvire i skočiti u neistraženo more mogućnosti.
Biografski film o umjetniku koji bismo željeli gledati
P. S. No ako Doug Liman, redatelj filma ‘Zaključani’ bude tražio inspiraciju za novi film koji miksa dijelove arta, lopovluka i biznisa, toplo preporučujemo biografsku priču sjajnog umjetnika Theastera Gatesa koji slovi kao najcool aktivist, ali i Robin Hood art scene. Naime, Gates ne samo što ‘krade’ stare elemente na koje naiđe u starim dijelovima Chicaga, koje nakon umjetničkih intervencija prodaje po visokim cijenama, nego je smislio i svog lažnog Doppelgängera kojeg je nazvao Shoji Yamaguchi, a koji ima i fake biografiju. A sve što je dobio od svog jako dobro promišljenog, ali i razrađenog koncepta ulaže u zajednicu i kao pravi umjetnik i vizionar gradi predivne umjetničke centre u zapuštenim dijelovima Chicaga, unoseći u svijet dašak ljepote, znanja, zajedništva i dobre vjere.
