U ranijem intervjuu povodom 20. godišnjice stvaralaštva i izložbe „Rekolekcije“, Kristian Kožul otkrio nam je da ju ne promatra kao retrospektivu koja ima prizvuk konačnog, već kao svojevrsnu korektivnu točku, priliku da mirno razmisli o smjeru u kojem želi dalje stvarati. Na nedavnoj izložbi “Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.)” u galeriji Trotoar činilo se da je pronašao taj novi smjer koji se naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo, kao i na lokalnu tradiciju i pučku umjetnost. Referirajući se na povijesne događaje, u njima traži univerzalno, a na toj povijesnoj kulisi gradi priču o društvenim podjelama koja je i danas (i više nego) aktualna.
„Povijest postaje igralište na kojem su priče i herojska djela spremna na izvrtanje pravila. Ova prostorija je varljiva – naizgled raskošna, a zapravo sklepana od kojekakvih drangulija i krhotina stakla. Prijevara gmiže, zamagljujući granicu između vrline i poroka. Tragedija mutira u pučku šalu, a užas u svetogrdnu ekstravaganciju – satirično iskopavanje kolektivnog identiteta utemeljenog na porazu i pokoravanju“, pišu kustosice Luja Šimunović i Klara Petrović (KUĆĆA).
Premda je izložba u Galeriji Trotoar završena, a predstavljeni radovi svoj život nastavljaju drugdje, teme koje je otvorila ostaju aktualne: polarizacije u društvu prisutne su u svim njegovim sferama, vrline i poroci često se brkaju, a sve to dodatno je osnaženo kroničnim bivanjem online i promatranjem svijeta kroz zrcalni sjaj ekrana u kojem se miješaju stvarnost i fikcija.
Jesmo li spremni učiti iz povijesti, može li nas humor spasiti i koja je danas uloga umjetnosti – pročitajte u nastavku!
Čini se da se polarizacija o kojoj progovara tvoja nedavna izložba u Trotoaru događa na globalnoj razini u realnom vremenu. Ovaj rad s temom seljačke bune iz 16. stoljeća je vrlo specifičan za lokalni kontekst, akteri i priča vrlo dobro poznati unutar domaćih granica – bi li ga bilo moguće izložiti i u drugim sredinama? Ili bi mogao poslužiti kao svojevrsni predložak za neke druge (geografske i povijesne) kontekste?
Seljačka buna samo je naslov ove izložbe… Sugestija trenutka u kojem vidim previše neželjenih paralela s mojom svakodnevicom, element koja olakšava čitanje izložbe kroz poznati narativ… Tema je ekstremno socijalno raslojavanje, kulturna polarizacija koja rađa netrpeljivost i generira neobuzdanu mržnju, nepravda i subjektivnost pravde, i nama inherentna sposobnost za čudovišnu okrutnost. Mislim da su svi ti elementi općeljudski i potpuno oslobođeni geografske odrednice.
Jedna od sljedećih izložbi koja će okupiti radove iz ovog opusa je u Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki u prostorima bivšeg samostana. Takav ambijent će nužno usmjeriti čitanje izložbe u uski povijesni kontekst i izazovno će biti pri postavu izložbe osigurati dovoljno narativnih “prepreka” koji će gledatelju omogućiti “izlet” u prepoznavanje suvremenosti, koja sve češće poprima potpune aspekte magičnog, nadrealnog i suludog.
U svojim si se radovima već referirao na pučko umjetničko stvaralaštvo i obrt, pa i u ovom posljednjem ciklusu, a u razgovoru s kustosicama dao si natuknuti da tvoj sljedeći projekt uključuje naivnu umjetnost – kako suvremeni akademski umjetnik gleda na naivnu umjetnost? Možeš li reći nešto više o tome, o kakvom projektu se radi?
Mislim da je prizivanje određenog naivnog, pučkog izričaja odgovaralo narativu izložbe. Na simboličkom nivou, omogućava podcrtati naivno tumačenje stvarnosti i još više naglasiti nadrealni element radova. Rudimentarna estetika prepuna doslovnosti formira magični konstrukt unutar kojeg iracionalna tumačenja stvarnosti postaju prihvaćeni folklor. Pri tome također mislim i na suvremeni “folklor”, nekontroliranu poplavu neistina, “alternativnih činjenica”, koje se integriraju u naše kolektivno razumijevanje svijeta, bez obzira na svoju neutemeljenost – samom silom osobnog vjerovanja i želje za stvaranjem pojednostavljene stvarnosti. Pojedini radovi su jednostavno eksplozije neumjerenosti i pretjerivanja, doslovnosti koja anulira profinjenost visokog akademizma.
Volio bih da sljedeća izložba u Muzeju suvremene umjetnosti uspije kao narativni krajobraz, koji objedinjuje potpuno fantastične skulpturalne objekte s tradicijom prikazivanja folklorno nadrealnog i običajnog u našem naivnom slikarstvu. Dakle, tvoriti objedinjujuću sintaksu koja isprepliće ideje fantastičnog i tradicijski nadrealnog, koja se između ostalog referira na našu perifernu poziciju u odnosu na centre zapadno europske umjetnosti i mehanizme formiranja provincijalnih vjerovanja, poput pojednostavljivanja složenih problema vjerovanjem u natprirodno ili sklonosti vjerovanja u zavjere.
Možda oboje kao posljedica intenzivnog osjećaja nemoći inherentnog provincijama lišenih istinskog samoupravljanja kroz povijest. Čini mi se oslobađajuće prepustiti se zaljubljenosti u taj naš uteg provincijalnosti i lišiti rad našeg (mog?) lokalnog bremena prividne političke i kulturne impotencije. Osigurati bijeg u nadrealni magični svijet u kojem obitavaju istinska čudovišta.
Kič, groteska i humor uvijek su prisutni u tvojim radovima – u čemu je moć tih izražajnih sredstava?
Vjerujem da nam humor (kič i groteska su u mom radu tek gradivni elementi humora) daje mogućnost da sagledamo vlastite stavove i uvjerenja u “sigurnom” okruženju, dakle stvara svojevrsnu neopasnu mentalnu nesigurnost. Ako na trenutak dopustimo mogućnost da sva naša vjerovanja i stavovi, svjetonazorski elementi, nisu apsolutno neupitni, ili bolje reći točni u svojoj cjelovitosti, stvaramo prostor u kojem je propitivanje moguće. A kroz relativizaciju vlastitih stavova, otvaramo prostor za dijalog.
Humor nije nužno sredstvo površne zabave, već mehanizam oslobađanja prostora za refleksiju. Mehanizam razotkrivanja krhkosti monumentalnih paradigmi koje smo usvojili kao neupitne, a koje eliminiraju mogućnost blagonaklonosti drugačijem…
I jedno možda malo osobnije pitanje – kako zadržati smisao za humor u vremenima kada sa svih strana stižu katastrofične vijesti?
HA! Ako damo mandat fašničkom kolegiju da upravlja našim sudbinama, možemo se jedino smijati sebi i vlastitoj gluposti koja nas je navela na takvu senzacionalno katastrofalnu ideju. Možda kroz smijeh i suze, odlučimo u budućnosti prihvatiti suodgovornost koju snosimo za masu odluka koje su doprinijele trenutnoj masprodukciji društvenih tragedija.
Koja je danas uloga i pozicija umjetnosti u svijetu u kojem se toleriraju različite netolerancije pod krinkom slobodnog govora, a istovremeno pokušavaju cenzurirati radovi neistomišljenika? Je li danas opasno biti umjetnik?
Uh… Umjetnost je izgubila ogromni dio publike, a količina publike je element koji ju čini društveno relevantnom. U tom aspektu pozicija umjetnika je marginalizirana. Naravno da to nije jedina uloga umjetnosti, ali u ovom kontekstu je ključna. Ukoliko lišimo umjetnika publike, dali smo mu apsolutnu slobodu govora, ali ga i sveli na impotentnu socijalnu anomaliju. Mislim da je danas opasno biti razuman, bez obzira na odabranu profesiju.
U ovim nesigurnim vremenima društvenih podjela i izdavanja ideala u korist kapitala, da imaš potpunu slobodu, komu ili čemu bi podigao spomenik?
U mom trenutnom raspoloženju odgovorio bih Petrica Kerempuh, ali obje inačice s kojima živimo utjeruju strah u kosti, ili bi barem strahopoštovanje, vjerujem – svakom kiparu. Radaušev Petrica iznad Dolca na placu na kojem se prodaje cvijeće? Teško da se moglo naći bolje mjesto. Ili Augustinčićev kao dio spomenika seljačkoj buni… U svakom slučaju prekrasni kipovi imaginarnom liku, prepredenjaku, šaljivcu i istinozborcu. Možda upravo stoga što je nemoguće pronaći stvarnu osobu koja bi na bolji način ocrtala naš mentalitet, nas same. Odnosno onaj gotovo prgavi aspekt, nesalomljivi aspekt ljudskosti, koji je u stanju kroz iskrivljenu sliku stvarnosti, u tragičnosti svoje suvremenosti iznjedriti komedijaški trijumf istine. Ma koliko fatalistički…
