Velika patnja i bol
70. Eurosong je završio, a kada jednom budu radili nostalgične vremeplove, ovaj bi mogao ući u povijest pod temom Weltschmerz, jer doslovce nije bilo izvođača koji nije opisivao svoje paklene muke – od požara zbog opsesivnih partnera, preko maltretiranja na poslu, patnje za izgubljenim ljubavima do onog Choke me (nije ono što mislite, objasnili su rumunjski predstavnici – riječ je o knedli u grlu i gadnoj tjeskobi koja uzrokuje osjećaj gušenja). Pa kada tome zbrojimo sve političke skandale, nije čudo što je pobijedila čista igra i zarazna pjesma energične bugarske predstavnice Dare, lišena patnje, ali i nekog dubljeg značenja. Baš kao i onaj famozni pojam 6-7 u koji upišeš svoje značenje. Mlada, drska i neobuzdana Dara svoje je već upisala kada je nakon pobjede uzviknula: “Ovo sam osvojila za cijeli Balkan!”
Je li violina live na sceni uopće vijest?
Beč ili Stadt der Musik – tako se danima predstavljao grad koji je ugostio 70. Eurosong. I svako malo mogli smo vidjeti u kadru malog anđela kako na krovu stare zgrade drži violinu ili ulične svirače. A da stvar bude još suludija, nismo mogli ne čuti informaciju da Finci prvi put 1998. na sceni sviraju violinu. I to uživo. Iako je Linda Lampenius maestralno svirala tu violinu pa ti bude žao što je i mi ne možemo zasvirati da začinimo našu ljubavnu svađu, je li to na glazbenom natjecanju vijest? I bi li kakav kuhar u Michelinovu restoranu rekao: “Dame i gospodo, kuhar je ovu ribu sam stavio na tavu i začinio svojim rukama?” Možda bi netko trebao reći arhitektima da na zgradu ubace i kojeg bubnjara. Ili barem dobre basove i svjetlosne efekte.
Big5 i svađe susjeda
Zamislimo na trenutak Eurosong kao vrhunsko igralište na koje su zemlje osnivačice (Italija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska) pozvale sve ostale da se igraju. Pravila su vrlo jasna, svi smo obitelj (naravno, dok platite participaciju), sve je pravedno i transparentno – od ocjenjivanja, glasova žirija i publike pa sve do načina kojim će redoslijedom nastupati izvođači, ali naravno… Postoje ona sitna slova koja kažu – Big5 nikada neće moći doživjeti javni blam i ispasti jer će uvijek direktno ulaziti u veliko finale. Hm, je li to ove godine publika odlučila nivelirati kada je Velikoj Britaniji i Njemačkoj dodijelila 0 bodova? Ne računamo onih gadnih sedam minuta koliko je postojala šansa da se Eurosong uruši sam pod sobom i da nagrada ode u Izrael, zbog čega je pet zemalja ove godine bojkotiralo natjecanje. Čovjeku na kraju bude čisto žao što nije pobijedila Australija. Tek toliko da se i mi svi odmorimo od Europe. Naravno, računamo na to da bi Australija zabranila ne samo da svaka zemlja glasa za sebe, nego i za prvog susjeda.
So last season
Priznajemo da su na ovogodišnjem Eurosongu posebno bili moćni nostalgični trenuci, hommage kultnim pjesmama i svim pobjednicima unutar 70 godina, uključujući unisono pjevanje pjesme “Nel blu”, kao i plesanje valcera. No tko zna… Možda se doista u ovom svijetu sve prebrzo mijenja pa bismo tako na svako natjecanje koje bira pobjednika za Eurosong trebali angažirati i povjesničare glazbe. Nekoga tko bi rekao: “Hej, pa ovo je bilo lani!” Ili netko misli da ne čujemo koliko je ove godine bilo opernih dionica koje oponašaju J.J.-ja, koliko imitacija Käärije i grupe Måneskin. Naravno da je ya ya ya ili ja ja ja sindrom našeg društva. No dragi Jonas Lovv – zar i Damianove hlače? Pa ako ćemo citirati naše ljude u Beču koji su s vremenom pronašli nove zanimljive načine izgovora – to što vi simpatično kažete Ojforija, to ne znači da i dalje nije prepisana pjesma Euforija.
Rekviziti koji doslovce tumače pjesmu
Moramo priznati, scena je ove godine u Beču bila posebno spektakularna – posebice onaj kružni dio i laseri odozgo koji su glazbenu scenu ponekad pretvarali u olimpijski stadion i utrku Formule 1. Svima je jasno da su se slika i stil s vremenom promijenili i da nitko ne očekuje statične pjevače i dvije plesačice koje skidaju haljinu, ali ne može li se grafika riješiti malo efektnije uza svu modernu tehnologiju nego da svaki izvođač mora na stejdžu imati kutiju, a u njoj puno malih kutija iz kojih se bori kao u kakvom labirintu? Ili što je stejdž pretrpan žonglerima, plesačima, užadima, dizalicama, gutačima vatre i dimom pa na trenutak dosta podsjeća na show “Supertalent”. Koga sada okriviti za ovaj trend? Sigurno ne njemačku izvođačicu koja se 1957. dosjetila na scenu dovući telefon za istoimenu pjesmu. Pa ako bismo morali birati najhejtaniji rekvizit – neka to budu škure finskog izvođača. Šteta što nisu izgorjele do kraja.
Gdje je nestao camp i dobar humor
Teško je nadmašiti švicarski humor koji je toliko bio uvrnut da je lani mnoge uznemirio. Skupa s uvrnutim jezikom. No ove godine voditeljski dvojac koji su činili Victoria Swarovski i Michael Ostrowski malo je toga duhovitog ponudio. A tko zna, puno smo očekivali od tako dobro sklopljenih prezimena i njegovih camp opravica. Pa ipak, bilo je pomalo cringe gledati ono plesanje s klokanom koje je dobru foru – onu da ljudi često brkaju Austriju i Australiju – pretvorilo u mjuzikl za djecu na tragu “Čarobnjaka iz Oza”. Da ne spominjemo kako su se skoro utopili u lošem skeču u kojem Swarovski glumi profesoricu studija Eurosonga te mora odgovoriti na inscenirano pitanje zašto su na Eurosongu viđene samo homoseksualne osobe i jesu li oni potpuno preuzeli natjecanje. A onda krene zakucavanje s odgovorima da je, kako kaže Victoria, “većina njih heteroseksualna, jer svijet je jednostavno takav”. Na kraju čovjeku bude žao što i ovdje nisu nastupile nenadane tehničke poteškoće kao što se dogodilo za vrijeme nastupa češkog predstavnika pa da nestane i slike i tona.
No da ne bismo završili ovaj tekst u hejterskom tonu, istaknut ćemo da je ove godine maestralno riješen sam kraj Eurosonga i kako je bilo super što je bivši pobjednik uručio statuu Dari (punim imenom Darina Nikolaeva Yotova), bez petljanja dosadnih voditelja te ispadanja trofeja i odlaska na zahod. Konačno pobjednica koja se zna radovati i koja nema problem odmah u Green Roomu, pardon kavani, uzeti mikrofon u ruke i zapjevati iz pune snage.
Ali da budemo iskreni, mi smo tek sad u banani. Jer ako Boy George na tronu nije prošao kao predstavnik San Marina, znači li to da nema smisla ubaciti sljedeće godine Johna Malkovicha? A baš smo mislili kako bi bilo super podgrijati povijest i iskoristiti one stare nosiljke cara Dioklecijana.
