Kada sam prošle godine početkom rujna sjela s Milanom u Velvet na aperol, Sunce je pržilo kao početkom ljeta, a pogled mi je odmah privukla knjiga ‘More ili san’ koju je kao poklon stavila na stol. ‘Brzo ćeš je pročitati’, rekla je ispod sunčanih naočala koje su skrivale njenu preplanulu put, baš kao što prebrzo prođe svako ljeto, a mi ostajemo zagledani u sjećanja poput djevojke na naslovnici Milanine trideset i neke knjige. A onda smo zajedno otplovile do Venecije, jer morale smo dogovoriti detalje promocije moje knjige ‘Acqua alta’, a Milana mi je željela objasniti zašto je ona tipičan primjer melodrame kakve više nema. ‘Jer ili si ljubić ili krimić, nema danas više onog između’, rekla je moja draga prijateljica i urednica, a ja sam kimnula glavom, naslućujući ono o čemu govori jer naše područje po kojem smo se od prve prepoznale je uvijek bilo sve ono između. More ili san. Visoka ili niska kultura. Razum ili osjećaji. Sve ili ništa.
Privatna Arkadija
No promocija je završila, ljeto je već odavno prošlo, došli su hladni dani i jedino čega se u međuvremenu sjećam je to da sam otišla u knjižaru Vuković & Runjić početkom prosinca na književnu večer gdje je Milana održala nadahnuto predavanje o temi svog doktorata – Arkadiji, nimfama i vilama, a koje se na kraju noći doslovce prometnulo u pristojnu Dionizijevu svetkovinu na kojoj su kuhano vino, pršut, sir i fini kolači tekli u potocima te da sam početkom nove godine, u doba kada svi prštimo od velikih planova i želja – Milani besramno slagala na Facebooku.
‘Upravo čitam tvoju knjigu’, napisala sam joj. Ili sam se možda još preciznije izrazila u Ribljem jeziku – ‘Uronila sam u tvoju knjigu i baš uživam’. Doduše, jednog dana, kada me budu ispitivali na kakvom sudu moći ću reći da sam knjigu doista otvorila, počela čitati, a uživala sam toliko da sam se automatski sjetila Milaninih riječi iz Velveta – ‘Brzo ćeš je pročitati’ te sam je brže bolje oduševljeno zatvorila, jer bio bi grijeh čitati ovu knjigu bilo gdje osim uz more. I doista, knjiga je ovo ljeto otputovala sa mnom na moj otok, baš kao što glavna junakinja u prvoj rečenici putuje na more vlakom. A kao svako putovanje onkraj stvarnosti, uskoro nas uljuljka u ono stanje između svega i za čas uroni u introspekciju vlastitog života.
More kao inicijacija i okvir romana
Naime, more kao inicijacija i nije tako nova ideja. Koristili su ga prvi kršćani, a bogami i mnogi pisci i filmaši kada su željeli naglasiti neki trenutak i prizvati u sjećanje što je sve u pojedinim junacima izazvao pogled na nepregledno more. Samo jedan pogled na tu beskrajnu površinu plavetnila koja u sebi sadrži mnoge opojne, opscene i pomalo opasne sastojke ako se s njima ne barata ozbiljno – sve te mogućnosti, daleke zemlje, nepoznate svjetove, otvorene krajeve, grande belezzu ili kako to lijepo kaže glavna junakinja romana, a koja je toliko slična Milani da će riječ alter-ego sada zvučati kao jeftina maska koju koriste samo kukavice i slabići – sve ono na svijetu što se događa u isto vrijeme. Ili se već dogodilo.
No koristiti more kao okvir za radnju romana? Hej Milana, nije li to malo previše odvažna ideja, došlo mi je da je pitam kada sam njenu knjigu konačno otvorila na plaži. I neće li sada netko jako ozbiljan reći da je to nešto kao da snove koristiš kao glavnu strukturu svog životopisa, a uz to očekuješ da će te poslodavac istog trena nazvati i ponuditi posao? No Milana nije od jučer, iako tako izgleda, jer otkada je znam – doslovno je ista, polemizirala ona u TV emisijama, vodila promocije, pisala ona magične priče, historijske romane ili lucidne kolumne.
Zna ona jako dobro da su se ljeta od davnina koristila za opisivanje važnih događaja te da je tone i tone pisama i spisa započelo riječima Ljeta Gospodnjega… A isto tako jako dobro zna da je broj ljetovanja upisan negdje u Svemiru i da nije beskonačan broj te da svi mi koji ne pišemo Wikipediju zapravo pamtimo život po onim naoko nebitnim i nevidljivim stvarima. I da je negdje u paralelnom svemiru ono što zovemo trivia možda zapravo sve, a naša sjećanja baš poput mora. Nestalna, utješna, ponekad jako uznemirujuća i ono najbitnije – ne možeš ih uloviti jer nadiru u valovima.
Sve mijene morskih ljubavi
I doista, već na početku romana, Milana upozorava da ne očekujemo velike radnje, drame, zaplete, a kamoli sudbonosne borbe s prevelikim ribama i kitovima nego više intiman roman koji pokušava u rečenicama uloviti sva važna životna previranja kao što su odrastanje, prve ljubavi i prve gorke suze koje teku iza njih kao neke sjene, glazbeni idoli iz mladosti, ljubomorni starci koji toj mladosti zavide pa je nastoje opeći oštrim riječima, uzavrele strasti, pokušaji pisanja prvih pjesama, ništa manje izazovno pisanje doktorata, otkrivanje majčinstva, bolan gubitak tate i njegovih sjećanja, součavanje sa starenjem… Sve oni tako važni i bitni događaji prijelaza iz jednog stanja u drugo, a koji nam se nakon tri mjeseca, jednom kada napustimo kuću čine jako vidljivima, baš kao što uvijek kažemo da djeca nakon ljeta nekako posebno porastu. I kao da promijene oblik.
Nestvarna bića s dna mora
No Milana je vrhunski virtuoz i autor pa zna da ne treba previše izoštravati sjećanja ako želimo osjetiti gibanje valova na sebi pa ostavlja neka prošla iskustva u magli, ne želeći ih guglati i provjeravati nego pušta da njen život teče u poetičnim rečenicama kao što neki filmaši traže titraj u zrnu analogne kamere. Uostalom, knjiga se dobrim dijelom odvija u vremenu bez interneta, kada se moglo naći nekoga tko će se oduševiti poezijom ili ti poslati kakav stih. Stoga nije nimalo čudno što je Milanin roman zapravo neka vrsta proustovske potrage za zaboravljenim sjećanjima te zaron u neka prošla vremena, a na čijem dnu leži upravo ona Arkadija s početka priče prepuna magičnih bića, Vukova, sirena i nimfi, a koja možete pronaći samo za vrijeme noćnog kupanja, mjesečarenja ili sanjanja. Ili ako se usudite uroniti sami u sebe.
Muškarci-ribe, vampiri i nesretni ljubavnici
Mitski Nerej koji kao da se zamrznuo u vremenu pa ne znate je li više star ili mlad. Danju ga viđate na dalmatinskim plažama u gaćama i s izlizanim ručnikom, a noću se pretvara u čovjeka-ribu. Zatim bezimeni dječaci na groblju za koje se autorica uvijek pomoli, lijepe djevojke koje umiru mlade, mladići zbog kojih biste poput vampira možda pristali i promijeniti krv, virtualni ljubavnici zbog koje vam se pomiče utroba, ali se nikada nisu pretvorili u stvarnost, oni koje zapravo ne možete sebi ni objasniti, ni shvatiti, ali su se naprosto iz nekog razloga dogodili te konačno – naratorica romana koja vas duboko gleda svojim occhi azzurri direktno u oči, a vi više niste sigurni je li riječ o Miani Vuković Runjić ili je opet na djelu kakvo nestvarno biće pa su se u jednoj osobi možda spojile briljantne autorice, primjerice Mani Gotovac i Marguerite Duras. Tako iskrene, lucidne, kreativne, romantične, duhovite, autoironične i prije svega – tako hrabre zaroniti sebi ispod kože da i mi na tren pomislimo da takve junakinje mogu postojati samo u moru, ili možda u kakvom ljetnom snu.
Fotografije: Milana Vuković Runjić; animacija: Canva
