Kada se prije desetak godina u hrvatskom prijevodu pojavila tetralogija Elene Ferrante o dvije prijateljice odrasle u Napulju u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a čije živote pratimo do zrele dobi, među čitateljima su kolale anegdote o dvije prijateljice koje nisu mogle čekati da prvo jedna pročita knjigu pa je proslijedi drugoj, nego su uzele nož i doslovce podijelile knjigu na dvije polovice. Kao netko tko bi najradije prijavljivao svaku posuđenu knjigu koja se vrati izgužvana, s mrljama kave ili evidentnim dokazom da je završila u moru, samo kada bi postojala nadležna tijela, odjednom sam imala duboko razumijevanje za ovaj čin. Štoviše, još sam svesrdno širila ovu neobičnu priču dalje, misleći da je to najefektniji način da podijelim svoje oduševljenje s drugim prijateljicama. Tim više sam se začudila kada mi je jedna prijateljica vratila knjigu već sutradan s riječima da je nije ni pročitala. Odustala je već na početku jer trezvenom čitatelju je sve jasno – tu nema ni riječi o nekom prijateljstvu, već o toksičnom odnosu koji joj izaziva mučninu.
Taj mračni osjećaj zvan frantumaglia
Iako sam četiri knjige već odavno pročitala, kada sam godinama kasnije pratila TV seriju, koja nije bila tako hipnotična kao knjiga, uhvatila sam samu sebe da se povremeno udaljavam od priče koju poznajem i povremeno propitujem odnos tog prijateljstva kroz vizuru moje prijateljice. Je li moguće da ona vidi nešto što ja ne vidim, zašto uživam u tim ambivalentnim pričama i odnosima ili kako ih Elena Ferrante zove frantumaglia (mračni osjećaj nelagode i unutarnjeg sukoba), i to još od dana kada sam pročitala njenu prvu knjigu „Mučna ljubav.“ Priznajem da sam na trenutke pomislila da sam očito prodala dušu vragu jer, kao po nekoj ludoj logici – što vam netko više govori da nešto nije OK, to se vama više sviđa pa je tako i moje oduševljenje Lilom čak poraslo, do te mjere da sam se čak pitala je li to normalno. Njena kreativnost, želja za učenjem, ideja da napiše roman kao djevojčica, da prva pronikne u svijet informatike pa čak i oni teški osjećaji kada ima osjećaj da se rastače, da stvari gube margine i da gubi dodir sa stvarnošću.
4 eseja Elene Ferrante o pisanju i čitanju
A onda je stigla sjajna knjiga „Na marginama – o užitku čitanja i pisanja“ (Profil, prevela Ana Badurina), zbirka eseja koja je nastala prema predavanjima koja je Elena Ferrante napisala za kongres o Umbertu Eccu, a koje je čitala talijanska glumica Manuela Mandracchia u bolonjskom kazalištu, a koja na suptilan način sugerira da je takav odnos bio nužan, da se u njemu zrcali dvoglasno pisanje autorice i da se prva verzija knjige trebala zvati „Nužna prijateljica“. U eseju „Pero i mač“ autorica otkriva kako je kao djevojčica uvijek nastojala slijediti stroga pravila pisanja, držati se strogih margina bilježnice i uredne naracije. Pa ipak, koliko god uvijek dobivala odlične ocjene i dobivala sve veću pažnju čitatelja i kritičara, uvijek je u njoj tinjala i ona potreba da punkerski razbuca strukturu, nadiđe formu i tu i tamo u tekstu otkrije neki drugi glas, a koji je puno bliže onome koji predstavlja Lilu nego Lenù.
Uredno pisanje vs. grčevito i van kontrole
Ona će to na suptilan talijanski način, koji je uvijek bio sklon bella figuri, nazvati Na marginama, dok će španjolska kolegica Rosa Montero inzistirati na ludilu (upravo joj izlazi knjiga „Opasno je biti pri sebi“), a Amerikanka Elizabeth Gilbert nekom višom silom koja nastaje iz kombinacije zanosa i krvavog rada, a zgodno se može opisati slikom kada plesači flamenca viču Ole, ole (a što je zapravo izvedeno od zazivanja Boga, u ovom slučaju Alaha).
Dobar dio života pisala sam spore stranice samo u nadi da su uvodne i da će ubrzo doći trenutak u kojem će taj okidač nezaustavljivo škljocnuti, kad će ja koje piše iz svog djelića mozga naglim pokretom zagospodariti svim mogućim ja u čitavoj glavi, čitavom tijelu, i tako osnaženi poletjeti jureći uvlačeći u svoju mrežu svijet koji mu je potreban. To su lijepi trenuci, piše Elena Ferrante.
Pisanje u prvom licu i dekonstrukcija žanrova
No nije ovaj dijalog između dvije prijateljice koje se cijeli život upotpunjuju, udaljavaju, nadmeću, zrcale i nestaju ovdje samo da održi napetost i da posluži kao studija karaktera ili što bismo danas rekli fluidnih odnosa, nego i način da se vjerno pokuša riječima uhvatiti pravi život. Nije to bilo lako, tim više jer se Elena Ferrante godinama borila da pronađe svoj glas i da kao renesansni slikar ulovi što vjernije stvarnost. Godinama je pisala kao muškarac, eksperimentirala sa žanrovima (od realizma do avangarde), izluđivala se s idejom da je stvarnost nemoguće uhvatiti riječima (dovoljno je baciti pogled na esej „Akvamarin“ u kojem opisuje muke da precizno dočara boju maminog prstena). Utjehu joj je nakratko pružilo pisanje u prvom licu, dekonstrukcija žanrova, svijest da krimić postaje uzbudljiv tek kada shvatiš da neće biti logike, a ni krivca, koliko je tanka linija između idilične veze i horora, a još tanja ona koja vodi u ludilo.
Iskrivljeno zrcalo umjesto doslovnog kopiranja stvarnosti
A onda je nakon uspjeha svoja prva tri romana došla i velika kriza. Spisateljica je osjećala da je pomalo zarobljena pripovijedanjem u prvom licu. Tko zna, možda bi njena knjiga „Mračna kći“, po kojoj je snimljen i istoimeni film, bila njena zadnja knjiga, kao što je tada mislila, da nije slučajno otkrila nove prijateljice. Bile su Anne Cavarero, talijanska filozofkinja preko koje je otkrila i Gertrude Stein i njezinu knjigu „The Autobiography of Alice B. Toklas“. U njoj Gertrude Stein na neki uvrnuti način zapravo koristi logiku Alise u zemlji čuda i piše vlastitu autobiografiju kroz lik svoje dugogodišnje prijateljice, a što je Ferrante naposljetku dovelo do ideje da je Gertrude možda u pravu kada kaže da je velika žalost što je Hemingway samo doslovce prepisivao stvarnost i da je njena ideja o nužnom drugom – osobi kroz koju možeš pripovijedati, a koja ti omogućuje novi književni glas – na neki način briljantna. Stoga možda i ne čudi što je spisateljica prvotni naslov iz Nužne promijenila u Genijalnu prijateljicu.
Dvije vražje ideje i zašto ih je Elena odbacila
Iako nakon ovih divnih eseja koji su okupljeni u knjizi „Na marginama“ lako dolazimo u vražje iskušenje pomisliti dvije stvari. Zašto onda autorica nije svjesno odbacila ili barem reducirala ono dosadno pisanje i postala nešto kao književni Jackson Pollock? I pod dva – znači li to sada da odnose dvije prijateljice ili dva glasa treba promatrati nešto kao daleke potomke Platonovih polovica? Elena Ferrante priznaje da je i ona o njima neko vrijeme razmišljala, da bi ih na kraju odbacila.
Pisati neprestano izvan margina je gotovo nemoguće, smatra Ferrante te tvrdi da joj se sve više čini da je razaranje forme poprilično naivan avangardistički naum. A što se druge ideje tiče, ako je u nekom trenu čak došla u iskušenje spojiti ova dva različita glasa u jedan. I to na način da će Lila dobiti pristup kompjuteru od Lenù pa će malo intervenirati u njezin tekst, a čitatelj će dobiti na uvid kako bi izgledalo kada bi pravocrtno pisanje dobilo neki drugi glas, no na kraju je odustala od svog nauma i napisane stranice odbacila, jer joj se to činilo nezamislivim.
Dvije različite sile
Iako je bilo umjetnika koji su na zanimljive načine koristili dijametralno suprotne glasove, a jedan od najpoznatijih je njemački glazbenik Robert Schumann koji je smislio čak i dva alter ega – lik energičnog Floriana i melankoličnog Eusebiusa, dok Virginia Woolf u svojim djelima zaziva dvadeset različitih glasova, Elena Ferrante je na kraju svega ostala vjerna tome da prati igru dvije energije.
„Ta energija vuče me sad u jednu, sad u drugu stranu. Doista pisati za mene je s vremenom postalo uobličavati neprestano pristizanje i narušavanje ravnoteže, raspoređivati fragmente u okvir i čekati da ga ispremetam. Tako počnem biti zadovoljna ljubavnim romanom tek kad postane roman o neljubavi. Krimić me počne zaokupljati kad znam da nitko neće otkriti tko je ubojica. Bildungsroman na dobrom je putu kad postane jasno da nitko neće sazreti. Lijepo pisanje postane lijepo kad izgubi sklad i stekne očajničku snagu ružnoće. A likovi? Osjećam da nisu iskreni kad su jasni i dosljedni, a zagrijem se za njih kad govore jedno, a postanu suprotno.“
Krhotine stvarnosti u vrtlogu
Tko zna, možda je smatrala da glas Lile treba biti neuhvatljiva asimptota – nešto što nas privlači, intrigira, ponekad odbije i plaši, ali da ostane ono drugo, a ne da se stopi s prvim glasom. Možda čak i nategnuta usporedba s Danteovom Beatrice, ženom impresivnog intelekta koji nadilazi sva očekivanja. Fascinantna ideja koja nas tjera da se stalno nadamo da ćemo ga otkriti i pronaći, samo ako se usudimo izaći izvan vlastitih okvira, pa barem nakratko. No usprkos svemu, i u ovom eseju koji nudi fascinantne uvide u promišljanje Elene Ferrante ostaje onaj osjećaj zvan frantumaglia te da koliko god se mi trudili književno stvaranje nikada neće moći ozbiljno prisiliti vrtložne krhotine stvarnosti u bilo kakav gramatički i sintaktički red, baš kao što sugerira kraj romana o dvije prijateljice.
