„Zašto nema velikih umjetnica“, upitala je – i odgovorila – Linda Nochlin u svom važnom eseju 1971., kojim je objasnila okolnosti i ograničenja s kojima su se susretale žene koje su se željele baviti umjetnošću tijekom stoljeća i postavila neke upute za sve one koji u budućnosti žele rad tih izdvojenih ili zanemarenih umjetnica iznijeti na vidjelo. Povijest se ne može mijenjati, ali se može korigirati njezino tumačenje, pokazati i neke druge perspektive, ili baciti svjetlo na ono što je ostalo u sjeni. Takvog zadatka prihvatila se i Darija Alujević, povjesničarka umjetnosti koja je uz djeda, kipara, zavoljela kiparstvo, a otkrila i rad njegove prve supruge, Mile Wod.
Istraživanja obiteljske povijesti vodila su u znanstvena (i obratno), a rezultat je monografija koja se bavi životom i opusom prve hrvatske kiparice. Mila Wod (rođ. Ludmila Wodsedalek) pripadala je prvoj generaciji studija kiparstva Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, preteču današnje ALU gdje su joj mentori bili Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec.
Prije Drugog svjetskog rata aktivno je sudjelovala na zagrebačkoj kulturnoj sceni, a postala je i prva autorica javnog spomenika u Hrvatskoj, skulpture Stjepana Radića koja je 1936. postavljena u Petrinji.
Monografija „Mila Wod: Prva hrvatska kiparica“ bavi se njenim stvaralaštvom: od arhitektonske plastike, preko portreta do sakralnih projekata, sudjelovanja u ženskim udruženjima, ali i definiranjem konteksta u kojem je djelovala, te pozicijom umjetnica u tom razdoblju, a više o tome i planovima za daljnju prezentaciju domaćih umjetnica ispričala nam je autorica Darija Alujević.
Autorica ste opsežne monografije, doktorske disertacije o prvoj hrvatskoj kiparici Mili Wod. Koje je značenje te umjetnice u kontekstu njezina vremena, a koje u današnjem?
Značaj Mile Wod (1888 -1968) prije svega je u činjenici da je riječ o prvoj hrvatskoj školovanoj kiparici i to školovanoj u prvoj generaciji upisanoj 1907. godine na zagrebačkoj školi Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (preteči današnje Akademije likovnih umjetnosti). Ta se njezina pionirska uloga do sada nije percipirala niti apostrofirala.
Vrijeme kraja 19. i početka 20. stoljeća nije bilo sklono profesionalnom ženskom bavljenju umjetnošću, za žene je umjetnost trebala predstavljati hobi i dokolicu, pa odluku i odabir Mile Wod da pohađa studij kiparstva i težnju da se umjetnosti, odnosno kiparstvu posveti kao profesiji možemo smatrati hrabrom odlukom.
U kontekstu današnjeg vremena njezin život približava nam sliku položaja umjetnica iz vremena početka i prve polovine 20. stoljeća, progresivne krugove umjetnica i književnica, vremena sasvim drugih svjetonazora i mogućnosti te njezin životni i umjetnički put mogu predstavljati svojevrstan paradigmatski primjer umjetnice toga razdoblja.
Osim znanstvene poveznice, s njom imate i osobnu, obiteljsku povijest – bila je prva supruga vašeg djeda Viktora Samuela Bernfesta. Je li interes za njezinim radom proizašao iz te obiteljske povezanosti ili se radi o (sretnoj) slučajnosti? Je li teže ili lakše baviti se ovako obimnim znanstvenim radom kada smo osobno povezani s predmetom istraživanja?
Kako je i moj djed po majci bio akademski kipar i medaljer, modeliranje u glini i skulpture bili su nešto što me pratilo od djetinjstva pa je dijelom i otud vjerojatno moj afinitet prema kiparstvu. Interes za Milu Wod nekako je izrastao i iz mog profesionalnog bavljenja djedovim kiparskim opusom, ali osim toga intrigirala me činjenica da je njegova prva supruga bila također školovana kiparica.
Rekla bih da je s jedne strane moja pozicija bila teža jer svjesno i čvrsto nastojite i morate održati objektivnost, ali s druge strane olakotna okolnost je u činjenici da je tom obiteljskom povezanošću pojednostavljen put do ostavštine.
No neovisno o sudbinskoj povezanosti, pitanje koje me zanimalo na početku ovog istraživanje bilo je tko su bile prve kiparice u našoj povijesti umjetnosti i tada još nisam bila potpuno sigurna da je to upravo Mila Wod. Kiparice su zanimljive budući da su predrasude prema ženama u kiparstvu bile znatno jače nego u slikarstvu, jer se kiparstvo nekako tradicionalno promatra kao „muška“ vještina.
Zašto umjetnice iz ranijih razdoblja često ostaju u sjeni, nedovoljno dokumentirane?
Postoji nekoliko razina problema, prije svega žene nisu, pogotovo u ranim razdobljima početkom 20. stoljeća imale jednake mogućnosti, imale jednak pristup školovanju, primjerice na bečku akademiju likovnih umjetnosti žene su se službeno mogle upisivati tek nakon Prvog svjetskog rata.
Isto tako, patrijarhalne društvene norme i običaji su za njih predviđali ulogu majke, supruge i kućanice. Ako su se bavile umjetnošću najčešće ih se usmjeravalo na primijenjenu umjetnost. Kada i sudjeluju ravnopravno na slikarskim i kiparskim izložbama, nerijetko se u kritikama njihovi radovi ili ne spominju ili su kritike negativne, a da ne govorimo da su njihova djela uglavnom minorizirana i cijenama.
U knjizi se bavite i položajem umjetnica na prijelazu stoljeća, ženskim stručnim školama te kiparicama u hrvatskoj povijesti umjetnosti, ističete one koje su bile u sjeni slavnijih supruga, istražujete Klub likovnih umjetnica… Planirate li možda proširiti neku od tih tema, detaljnije predstaviti rad neke od tih umjetnica?
Zasigurno sam tu temu tek načela što otvara prostor drugima, ali i meni samoj da u budućnosti nastavim istraživati neke od zanemarenih protagonistica tih razdoblja.
Trenutno s kolegicom Dunjom Nekić, višom kustosicom u Muzeju za umjetnost i obrt, pripremam izložbu posvećenu Klubu likovnih umjetnica čija je članica bila i Mila Wod. Taj je Klub i cijeli niz umjetnica djelatan unutar njega, još jedna zanemarena povijesna činjenica kojom su se stručnjaci tek djelomično bavili. Riječ je o jednom od prvih udruženja umjetnica na našim prostorima, osnovanom 1927. godine u Zagrebu na inicijativu slikarica Naste Rojc te Line Crnčić Virant koje je okupljalo umjetnice i iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije sve do četrdesetih godina.
Udruživanjem su umjetnice organizirale zajedničke izložbe što im je otvorilo i bolji put do tržišta, veću vidljivost, a time i naravno izloženost kritici. Iz tog razloga povijest Kluba, recepcija Kluba do danas kao i protagonistice ono je što želimo pokazati ovom izložbom planiranom za rujan ove godine u Klovićevim dvorima.
Zašto je važno revalorizirati i iznositi na vidjelo rad već pomalo zaboravljenih ili od strane povijesti umjetnosti zanemarenih autorica? Postoji li u današnje vrijeme interes za revidiranu povijest umjetnosti u kojoj svoje mjesto zauzimaju i žene? I pritom mislim i na sluh institucija i izdavača da potpomažu takve inicijative?
Taj je trend zadnjih desetljeća vrlo raširen u povijesti umjetnosti, niz je izložbenih projekata, konferencija i studija u europskim gradovima koji su posvećeni ženskom stvaralaštvu. Valoriziraju se do sad neobrađivani opusi umjetnica što je temeljni preduvjet da ih se uvrsti i uvidi njihovo mjesto u povijesti umjetnosti. Došlo je vrijeme da se revidira povijest umjetnosti i da se u nju uključe i umjetnice koje su ili izostavljene ili zaboravljene. Čest je problem što su ti opusi ne samo slabo poznati već su i slabo sačuvani i dostupni.
No tema umjetnica vrlo je zanimljiva i popularna u novije doba pa stoga zasigurno postoji i veći interes institucija i izdavača. Osobno sam imala sreću da je Matica hrvatska ogranak u Petrinji, odnosno predsjednik iste, urednik moje knjige Vladimir Krpan pokazao veliki interes da se moju doktorsku disertaciju objavi kao knjigu budući da je Mila Wod 13 godina živjela i djelovala u Petrinji.
Kako izgleda istraživački proces, koji su najveći izazovi?
Istraživanje na izvornoj građi i dokumentima je uvijek pomalo detektivski posao, osobito ako se vraćate u vrijeme od prije više od stotinu godina, to znači doslovno „vraćanje u vrijeme“ putem dokumenata, članaka i kritika u tisku, kataloga izložbi i ostavštine umjetnice ili umjetnika. Za takav posao treba puno strpljenja i istraživačke strasti to su ključni „sastojci“ istraživačkog procesa. Izazov je poslagati sve kockice koje pronađete u jedinstvenu sliku.
Velika vremenska udaljenost od nekoliko desetljeća od smrti umjetnice stvara problem osobito u lociranju umjetničkih djela, naročito u privatnom vlasništvu. To je možda najveći izazov te ujedno i frustracija, primjerice, imate pred sobom fotografiju sjajne kiparičine skulpture i eventualno ju pratite u katalozima izložbi s početka 20. stoljeća, ali ne uspijevate utvrditi njezinu daljnju sudbinu niti današnju lokaciju.
Osim monografije, planirate li još nekako približiti radove Mile Wod široj javnosti? U knjizi navodite nekoliko grupnih i samostalnih izložbi umjetnice – hoće li njeni radovi biti vidljivi i novijim generacijama možda na nekoj izložbi?
Svakako u neko dogledno vrijeme nastojat ću pripremiti i izložbu njezinih sačuvanih radova od kojih su se neki „pojavili“ i tijekom i zahvaljujući mom istraživanju. Dio radova nalazi se naravno i u fundusima institucija, najviše u Gliptoteci HAZU. Moja je nada da će se možda kroz ovo vrijeme nakon objavljivanja knjige uspjeti locirati i još neki njeni kiparski radovi pa bi ih bilo zasigurno zanimljivo pokazati javnosti i osobito novim generacijama koje ne poznaju njezin opus. No prije toga će se njezine radove moći vidjeti na izložbi o Klubu likovnih umjetnica u rujnu.
