Svi koji su se ikada našli na koncertu Brucea Springsteena jako dobro znaju da nije pametno kupiti ulaznicu bez kondicijskih priprema, jer The Boss ne samo što će dušu i srce ispustiti na sceni, održati lekcije iz primarnog krika, odvesti vas u crne kutke Amerike, nego će i koncert trajati više od tri sata, pa vi onda naivno, kao Obame, šećete La Ramblom i raspitajte dragocjenu energiju. To je, doduše, bio moj prvi i zadnji susret s Bossom kada je prije dvije godine nastupao u Barceloni, a karte smo nabavili u zadnji čas od preprodavača ispred Stade Olímpic. No, za razliku od intenzivnih nastupa, film Brucea Springsteena na kakve smo navikli, film “Springsteen: Izbavi me iz ništavila” redatelja Scotta Coopera, u kojem briljira Jeremy Allen White, dijametralno je suprotan toj razornoj energiji koja je vidljiva izvana, jer se fokusira na vrlo intimno i mračno razdoblje glazbenika kada se autor prvi put suočio s demonima prošlosti i mentalnim problemima.
Nakon slave depresija
Uostalom, i sam Bruce Springsteen je već odavno progovorio o problemima naglog pada energije koja se zna dogoditi nakon svakog koncerta. No niti jedna kriza nije bila tako velika i naizgled nepremostiva kao ona koja je Brucea snašla 1981. nakon što se na vrhuncu slave vratio s turneje “The River”. U prvoj sceni gledamo i slušamo Brucea koji energično na sceni izvodi pjesmu “Born to Run”. Glas je doista Jeremyjev, koji u filmu izvodi sve pjesme, a lice iskrivljeno od emocija, no već u sljedećima gledamo umjetnika koji traži samoću, koji se vraća u rodni New Jersey te ponire duboko sam u sebe ne bi li pronašao koji svjetleći grumen sazdan od glazbe i riječi, a koji bi ga mogao spasiti od bezdana. Svih onih mučnih scena iz djetinjstva. Odrastanje s nasilnim ocem alkoholičarem, kojeg na zahtjev mame mora ići moliti po birtijama da dođe doma. A kada u tome i uspije, skrivati se u svojoj sobi da ne čuje žestoke svađe i ne svjedoči strašnim scenama nasilja.
Zatvaranje u sobu i podizanje zida
Nije stoga čudo da glavnu inspiraciju za pjesmu Nebraska pronalazi u mračnoj priči iz crne kronike, a koja će ga odvući gotovo do dna te svojim plamenom progutati sve ono malo snage koje je uspio sačuvati.
“Kao dijete sam svjedočio krajnje šokantnim i sramotnim ponašanjima. A ako si, poput mene, odrastao u radničkoj klasi pedesetih i šezdesetih, tada za mentalne bolesti nije bilo pomoći”, izjavio je Bruce Springsteen, koji je i sam sudjelovao u procesu snimanja filma koji je nastao prema knjizi Warrena Zanesa “Deliver Me From Nowhere.”
„U mojoj obitelji one su divljale strašno. Moj otac, teta, rođak – bilo je barem četvero ili petero ljudi iz moje blizine s ozbiljnim psihičkim problemima. Svi smo tada živjeli u pet kuća oko crkve u jednom malom mjestu u New Jerseyju. Nitko nije znao kako se s tim nositi…. Imao sam rođaka koji si je iščupao sve dlake s tijela. A sve što sam znao bilo je: to su ljudi koje volim. Takvi su. I jednostavno to prihvatiš kao dio života. Kad sam se onda i sam razbolio, kad sam udario u taj zid s 31, 32 godine – nisam znao što da radim.“
Kako prepoznati depresiju
A prema filmskoj priči, nisu znali ni njegovi najbliži suradnici – prijatelj i menadžer John, koji vrlo jasno čuje iz probnih snimaka da se nešto mijenja u Springsteenu te da se suočava s osobnim mračnim problemima, a ne zna kako pomoći, niti je li dobro uopće otvoriti tu tabu temu o kojoj se ne priča, posebno među muškarcima. A još manje se u svemu tome snalazi djevojka Faye, mlada samohrana majka i obožavateljica u vatrenoj kombinaciji crvene kožne jakne i traperica, koja upoznaje svog idola na vratima kluba. I zbog koje Bruce u mračnoj fazi stvaranja na trenutak dolazi na ideju napraviti dvostruki album – te dati svim tim crnim temama koje ga okupiraju neku protutežu u lakoći, blještavom lunaparku gdje se događa prvi poljubac i romantičnim šetnjama u društvu nove djevojke i njezine djevojčice.
Mračna faza i hitovi
No, kako film odmiče, pred našim očima se rađa najveći Springsteenov hit – “Born in the U.S.A.”, zbog kojeg menadžeri već trljaju ruke i govore umjetniku nek’ se ne muči toliko s ostalim pjesmama, jer album već imaju. “Born in the U.S.A. plus još nekih 10 pjesama, nebitno kakvih”, Bruce postavlja sve veće granice oko sebe.
Za ovaj album nema singlica, nema pressica, nema turneje. Ma nema čak ni njegove fotografije na omotu, naredio je The Boss.
A kako stvari stoje, niti odgovaranja na propuštene telefonske pozive Faye, koja se u čudu pita zašto joj se Bruce tako naglo prestao javljati.
Iako su se brojni obožavatelji pitali tko je djevojka iz filma koja se pokušava približiti Bruceu i koja ga je među ostalim privukla i time što se tako često smije, a dosta je kritičara koji se pitaju je li ta ljubavna priča doista trebala postojati, činjenica je da je to jedan od ključnih dijelova filma. Doduše, onaj u kojem vam se srce slama, ali zbog kojeg Boss ipak uspijeva prijeći rijeku.
Tko je djevojka u crvenom koja je Bruce poklonila lančić sa svetim Kristoforom?
Prije nego što se preseli u Los Angeles, Bruce odluči potražiti djevojku kojoj je naglo srušio sve nade. Njihova je veza gotova. Ona je prvi put bez osmijeha, jedva suspreže suze, a rock-zvijezda se jednostavno uspijeva emocionalno se otvoriti.
„Ne mogu te voljeti bolje nego što te sad volim“, kaže Bruce. „Ali znam da to nije dovoljno.“
Faye mu kroz suze predbacuje da bježi od svojih problema umjesto da se s njima suoči.
Faye koju glumi Odessa Young je inspirirana s nekoliko žena s kojima je Springsteen tada bio u vezi. U stvarnom životu, između 1978. i 1982., bio je u vezi s glumicom Joyce Heyser, a nakon toga imao je nekoliko kratkotrajnih romansi. U svojim memoarima Springsteen spominje i jednu djevojku koja je imala malo dijete. Romantični sretan kraj u stvarnosti je za Springsteena došao nešto kasnije: nakon braka s manekenkom Julianne Phillips, od koje se razveo 1989., a 1991. se oženio svojom pratećom pjevačicom Patti Scialfa. Zajedno su i danas te imaju troje djece. Njihov prvi susret djelomično je ušao u film – upoznali su se u baru Stone Pony u New Jerseyju, ispred kojeg se u filmu susreću i Faye Romano i Bruce Springsteen.
Iako su prema Cooperu ove riječi posve izmišljene, one su ključne za razumijevanje filma jer su potaknule glazbenika da potraži pomoć. Jer svega nekoliko tjedana kasnije, Bruce će priznati svojem prijatelju i menadžeru da ima problem i da se boji, a što će ga potaknuti da se suoči sa svojim traumama, zaplače na terapiji. I možda baš zato i danas, u sedamdesetima, The Boss stoji na pozornici i svira podjednako energično kao da još uvijek u publici stoji neka imaginarna djevojka u crvenom te pokušava preplivati onu istu rijeku između tame i svjetla.
