Svaki tekst je toliko osjetljivo tkivo koje naprosto diše s njegovim autorom i samo dobar promatrač može primijetiti sve mijene kroz koje autor godinama prolazi. Zna to jako dobro britanska spisateljica Joan K. Rowling koja je prije nekoliko godina pokušala nadmašiti uspjeh Harryja Pottera sagom o detektivu Kormoranu Strikeu, a koja je dobila i seriju koju smo ove jeseni mogli pratiti na HRT-u. U jednom od užasno kompliciranih slučajeva glavni optuženik je pisac koji se toliko zamjerio književnoj kremi i svojem krugu prijatelja jer nema o kome nije opleo u svom romanu, tako da je pitanje tko ga je sredio kada je osumnjičenika tako puno. No onda se zavrzlama oko ubojstva riješi jednim dijakritičkim znakom, na što upozori urednik. Autor u tekstu odjednom koristi točku-zarez, a to nije radio godinama. Prema njegovom stručnom iskustvu, vrlo su male ili gotovo nikakve šanse da pisac u poznim godinama počne lupati točku-zarez, osim ako mu netko nije zaprijetio ili netko drugi napisao tekst.
Istina, ovaj zaplet je fiktivan i dosta dovitljiv i o korištenju interpunkcije bi se dalo napraviti dosjea i analiza slučajeva. No nakon što je knjiga kanadskog autora koji je rođen na Haitiju izbačena iz konkurencije za francusku nagradu Prix Goncourt, on se čini kao da je iz prošlog stoljeća, jer sada o sudbini knjige odlučuje program umjetne inteligencije. Situacija je dosta bizarna. Tridesetosmogodišnji haićanski autor napisao je debitantski roman koji je vrlo brzo proglašen književnim fenomenom godine, a onda je stigla optužba da je autor napisao „C’était ça ou mourir“ koristeći umjetnu inteligenciju.
Kada o pisanom djelu čovjeka sudi AI program Pangram
No ovaj put do ovog zaključka nisu došli detektivi uz pomoć urednika i niza svjedoka, nego anonimni tužitelji koji su koristili aplikaciju za detekciju umjetne inteligencije Pangram. Princip istraživanja bio je vrlo jednostavan – ubacili su u stroj ulomke iz romana i rezultat je bio: 100 posto napisano umjetnom inteligencijom. Nije trebalo dugo dok svoje otkriće ne plasiraju na X platformi na svom računu „Balance ton Claude“, pa da stvar eskalira.
Thélyson Orélien je van sebe i pokušava se braniti time da je njegova haićanska tradicija pisanja u petljama i slikama možda dovela do rezultata aplikacije za detekciju umjetne inteligencije. Izdavač Grasset je stao na stranu pisca, organizatori nagrade Prix Goncourt su oprezni te upozoravaju da su programi trenirani prije svega na engleskim tekstovima. No dok se ljudi međusobno sumnjiče, okrivljuju i svađaju, Pangram je i dalje nastavio istraživati pa je došao do sljedećih zaključaka koje toliko voli. Prema njegovim analizama u ranijim tekstovima osuđenog autora nije bilo tragova umjetne inteligencije. No ispalo je da su otkrili plagijat u onima koji datiraju u razdoblje između 2010. i 2013. godine.
O čemu je sada riječ – je li ovo samo jedan od loših pokušaja ušutkavanja autora koji je napisao roman o bijegu, migraciji i preživljavanju; ili možda (tek tako da i mi odjednom ubacimo neku točku-zarez) riječ o nevidljivoj marketinškoj promociji? Kako stvari stoje, netko bi trebao pozvati u pomoć nekog urednika da se baci na pomni posao i dobro otvori oči. Mister Strike, opet spavate na poslu?
