Gledaš li ti možda ‘Too hot to handle’, pitao me frend jednog dana mrtav-ozbiljan. Priznajem, da sam bila zbunjena – je li to neka nova serija u nastajanju za koju nisam čula i zbog koje bih možda mogla biti izbačena iz rasprava koje slijede, jer, eto, nisam dovoljno hot, a niti cool. No vrlo brzo se uspostavilo da je dobro što za ovaj reality, a ne seriju nisam čula, a kamoli da ga binđam, jer to spada u tzv. trash sadržaj. Nešto kao guilty pleasure koji svaka normalna osoba obavlja poskrivećki, a ne da o tome razglaba u društvu.
Guilty pleasure
No priznajem da me sada ‘Too hot to handle’ zaintrigirao, jer što je bolja reklama od zabranjenih sadržaja i nikako nisam mogla shvatiti zašto bi to bio problem ako inače, citiram – pametne, drage i obrazovane cure kao što je njegova gledaju tako trash reality. Da će ih poglupiti, otupiti, učiniti socijalno neprihvatljivima? I jesu li uistinu oni pojedinci koji binđaju samo nagrađivane dokumentarce tako jako cool, a oni koji po cijele dane gledaju kako je to pakleno težak posao i osjećaj biti preplanuo i užasno zgodan, a pri tome se izboriti među podjednako atraktivnima za ono što zovemo erotski kapital?
Kako je binđanje postalo stvar prestiža?
Izgleda da je isto pitanje mučilo i Kobea De Keerea, kulturnog sociologa sa Sveučilišta u Amsterdamu kada se uhvatio analize preko 700 medijskih članaka, ne bi li otkrio kako binge-watching djeluje na konzumente i zašto ga neki smatraju korisnim, a drugi misle da nas na neku foru poglupljuje i čini pasivnima. Naime, kada je binge-watching davnih dana postao popularan, u medijima, školama i politici je zavladala opća panika i to prije svega jer se binđanje uvijek povezivalo s lošom kvalitetom konzumiranog sadržaja.
A onda se odjednom dogodio preokret, jer binđanje je postalo nešto kao stvar prestiža – imaš dovoljno vremena cijele noći gledati pametne serije, a sutradan nećeš dobiti otkaz ako treći put zakasniš na posao. O čemu je sada riječ i kako je došlo do ovog promjene paradigme, pitali su Kobea na portalu Psychologie Heute?
Pasivna ili kritička konzumacija
Prema autori istraživanja ne bismo to baš mogli nazvati promjena stava nego se stvar dijametralno mijenja ovisno o tome kome su članci o binđanju namijenjeni. Naime, ispalo je da većina autora sugerira da binge-watching očito nije problematičan kada ga izvodi ‘prava publika’ te da se prema načinu kako mu se pristupa ipak provodi neka vrsta odvajanja srednje klase od pripadnika niže klase, a posredno i njihovo omalovažavanje. “Srednja klasa, tradicionalno gledano, vidi problem u tome kada pripadnici nižih klasa populacije intenzivno gledaju televiziju ili streamaju, čak i u vezi s formatima koje konzumiraju”, kaže Kobe De Keere.
“Pripadnici nižih slojeva često se smatraju pasivnima i obično ih zamišljamo kako sjede kao couch-potato u trenirkama pred TV-om. Ljudi iz srednje klase, s druge strane, smatraju se aktivnima, kritičnima, dakle sposobnima upravljati slabim strastima kao što je binge-watching. Međutim, popularne aktivnosti srednjih slojeva također su pasivne, poput slušanja klasične glazbe. A i upitno je jesu li serije koje gledaju baš sve podjednako dobre. Stoga možemo zaključiti da je binđanje iskorišteno da bi se, simbolički rečeno, istaknulo odvajanje klasa.”
Pravi ukus za serije
S druge strane, koliko ste puta primijetili da se pripadnici srednje klase pomno raspituju kod prijatelja koje serije trenutno gledaju, pita autor. To znači da žele imati “pravi ukus” i tako potvrditi svoju pripadnost vlastitom sloju. Hm, znači li to sada da fine i obrazovane djevojke koje hipnotizirano gledaju ‘Too Hot To Handle’ ruše ova stara pravila? I nije li ovaj trash reality isto neka vrsta dokumentarca? Doduše, bez previše objašnjenja i glasa naratora, ali zato puno slikovitiji. Što reći, nego sad tek nestrpljivo čekamo nove epizode. Čisto iz znanstvenih razloga::)
