Nitko nije otporan na takav šok i iznenađenje, čak ni Angelina Jolie koja je proglašena jednom od najljepših žena na svijetu. Znate o čemu pišemo? Dođete na neki važan događaj, upere u vas svjetla reflektora, fotografi kleče, vise sa susjednih balkona, zumiraju teleobjektive iz žbunja, vi hrabro izbacite nogu, pozirate, a onda… Zaboravljajući da vas i dalje gledaju i snimaju, priđete fotografu i tražite da vam pokaže što je snimio.
Zrcalna slika kao autoportret duše
Ne moramo biti nevidljiva mušica da bismo znali o čemu pričaju jer Angelinin izraz lica sve govori. ‘Dalje, dalje, pa kakve su to fotke? Maloprije sam se pogledala u ogledalu i znam kako izgledam ili?’ No je li to doista tako? Je li zrcalna slika doista naš najvjerniji opis, da ne kažemo autoportret duše? Ili smo se samo naviknuli na određeni izgled jer smo pali pod utjecaj tzv. Mere Exposure Effecta, koji kaže da što češće nešto gledamo (što smo dulje izloženi ekspoziciji), to se više navikavamo na određenu sliku i prihvaćamo je i volimo bez ikakvih kriterija.
Kako kvragu izgledam – kao u ogledalu ili kao na fotki?
Pa kako i ne bismo kada smo je prvi put ugledali u zrcalu negdje između 18. i 24. mjeseca života. U razdoblju kada se tek maglovito razvijao naš identitet – ljubili smo je, slinili, udarali, sve dok se nismo saživjeli s tim šutljivim dvojnikom, misleći da nas tako i drugi vide. Ne zove se uzalud taj ključni trenutak samospoznaje – stadij ogledala. No onda smo se, baš poput Angeline na crvenom tepihu, našli u nedoumici pitajući se: pa kako, kvragu, na kraju izgledam – kao u ogledalu u kupaonici ili kao na fotki, da ne kažemo baš kao na onoj s osobne jer tamo vas ni mama često ne bi prepoznala?
Odgovor će vas možda razočarati (kao i fotograf koji nema pojma jer vas je možda snimio iz kuta koji vam ne laska), ali čini se da je fotka ipak zabila gol vašem odrazu u zrcalu jer vas drugi ljudi više percipiraju kao fotograf, a ne kao vaše ogledalo. Jedan od razloga zašto slika u ogledalu nije baš toliko vjerna originalu jest što smo joj previše izloženi i svaki dan u manje-više istim pozama – ravno, en face, eventualno mrštenje dok peremo zube. Nema osmijeha, nema zubnog mesa, nema pogleda na pokvareni kutnjak, da ne spominjemo podbradak, dok se na fotografijama odjednom vidimo u nekoj nesvakidašnjoj pozi i gotovo neprepoznatljiva izraza lica.
Drugi razlog zašto ne bismo trebali vjerovati odrazu u ogledalu jest zrcalna slika, što možda i ne bi bio problem kada bismo imali 100% simetrično lice. Sada neka digne ruku onaj tko ga ima. Treći je razlog što smo zbog učestalog ponavljanja slike u zrcalu i laganog pomicanja u vremenu razvili neku vrstu ‘lijenog oka’ pa ne uviđamo baš svaku bubuljicu ili boru tako oštro kao na fotki. Posljednji, možda i presudan razlog je što smo ‘žrtva’ Mere Exposure Effecta pa smo se naviknuli na svoju sliku i više nismo tako objektivni kao kad je riječ o pogledu stranca.
Jesu li milenijalci otporniji na loše fotke?
Znači li to da se moramo učestalo snimati kako bismo se saživjeli s novom slikom sebe? Ima nešto u tome jer ispada da generacije rođene sa selfiejima ne drame toliko zbog toga kako izgledaju na fotkama jer ekrani su već odavno postali novo zrcalo. No kako nijedna priča, pa tako ni generacija nije pošteđena svojih problema, i pripadnici generacije Z imaju svoja teška pitanja, a ona često glase: kako to da drugi ljudi ispadaju bolje nego ja? Zaboravljajući, naravno, da ti drugi često koriste sve moguće alate obrade fotografija ili pak bolje objektive. Nestrpljivo čekamo novu generaciju ogledala – ekrana s pripadajućim hologramima u četiri dimenzije. I algoritmima koji će u nanomilimetrima izračunavati otklon od IRL slike.
Naslovna fotografija: Shutterstock
