BRDSKA TRKA BOROŠA: Od Jelačićevog trga do tornja na Sljemenu 

Dino Oreški
01.06.2024.

“Kad sam prije kojih 12-13 godina doselio u Zagreb, netko mi je rekao da svaki Zagrepčanec, pa i dotepenec, treba znati koliko mu treba od konja to tornja”, odao nam je Dino Oreški, marketinški stručnjak i autor sjajnog podcasta Dino Oreski’s podcast koji je nedavno otrčao najstariju planinsku trku u zemlji, staru 34 godine ne bi li saznao svoj broj. A koliko vama treba vremena?

Nedjeljno svibanjsko jutro. Sunce se upravo pojavilo između oblaka ili je bolje reći na startu, jer ekipa se sprema otrčati do vrha Sljemena. Trasa naše utrke vodi Bakačevom ulicom, a trkači koji su prvi put u Zagrebu zastaju već kod Zagrebačke katedrale, najmonumentalije gotičke sakralne građevine jugoistočno od Alpa. Gradski je asfalt zaslužan za brzi ritam kojim smo prolazili Novu Ves, jednu od najstariji zagrebačkih ulica (na arhaičnom hrvatskom; Novo selo). Na Gupčevoj mi je zvijezdi prvi put palo na pamet kako bi sad bilo lijepo malo sjesti, primjerice pod Gupčevu lipu, ali rijeka me ljudi vodila prema diplomatskim rezidencijama na Ksaveru.

Pravu povezanost grada i Medvednice osjetili smo na Gračanskoj cesti. Tijekom povijesti, Gračani su bili poznati po gostoljubivosti i seoskim gostionicama koje su nudile odmor i osvježenje putnicima i planinarima. Uz samu cestu, prolazeći pored nekoliko povijesnih znamenitosti, uključujući starinske kapelice, spomenike i tradicionalne zagorske hiže, postajemo svjedoci starih vremena i načina života koji je nekad prevladavao u ovom kraju. Već su nekoliko godina Gračani dom jednog od najstarijih odbojkaških klubova u Zagrebu, Poljoopskrbe. Mental note to self: „sjedi na bicikl i prođi ovu cestu u miru, isplati se!“

Prošli smo otprilike trećinu utrke i Gračec nam je stavio zeleni šumski zid pred oči. Već smo bili zaboravili da smo još uvijek u gradu, a na to nas je podsjetila najsjevernija tramvajska pruga. Slijedi Lonjščina i potom – pravo osvježenje ulaskom na Leustekovu stazu! Planinarski put broj 14, koji većina krivo naziva i izgovara „Lojstek“ S prosječnim nagibom od 11%, idealno se uklapa u standarde Svjetske federacije za planinsko trčanje (WMRA), a dužinom od 6,36 km i visinskom razlikom od 697 metara, nudi umjeren izazov za trkače. Tako ju je i inicijalno zamišljao njezin tvorac, šumar Albin Leustek. Nije bio u krivu, naprotiv, ali gospon Albin prije kojih stotinjak godina vjerojatno nije očekivao da će netko dovdje trčati (možda bi stazu onda još malo „olakšao“), a kamoli još onda i trčao do Sljemena. Ali, to je realnost i tu smo sad.

Leustek nas dalje vodi do polovice trase, Adolfovca, malog planinarskog odmorišta koje je ime dobilo po bivšem gradonačelniku zaslužnom za izgradnju zagrebačkog HNK i uvođenje kanalizacije u Zagrebu – Adolfu Mošinskome. Noge lagano počinju titrati, a onda kreće najatraktivniji dio staze, s mnogim lijepo ograđenim vidicima prema gradu. Već podosta umorni, mnogi trkači rade neizostavne selfije (ne i autor ovog teksta, preumoran je). Ovo je bilo zadnje „laganije“ trčanje prije finiša. Prelazimo Sljemensku cestu (gdje se odvaja i Šumarev put, staza broj 16) i dolazimo do uspona… Koloture.

Naš poznati satiričar Siniša Mareković, zaslužan je za natpis koji smo nosili na startnim brojevima: „KOLOTURE – Zadnjih 350 metara utrke na kojem vam cijeli trkački život prođe ispred očiju.“ Prilikom preuzimanja startnog paketa lijepo to nas je nasmijalo, međutim na samoj smo stazi shvatili koliko je to zapravo istinito!

Taj posljednji dio je pravi test izdržljivosti – strm uspon od 350 metara s ekstremnim nagibom od 23%, vodi direktno do tornja na Sljemenu, vrhu Medvednice, na 1.033 metara nadmorske visine. Za cijelu stazu dugačku 12 kilometara trebalo mi je 2 sata, četiri minute i 58 sekundi. Od toga, samo za Koloture mi je trebalo 8 minuta i 36 sekundi. Prosječna brzina utrke ukupno je bila 9:50 min/km, a zadnji dio – 24:33 min/km. Doista, cijeli mi je trkači život prošao ispred očiju…

Stigavši na cilj, svi trkači su bili dočekani s velikim aplauzom i osjećajem postignuća. Meni su u glavi, da budem iskren, bili samo planinarski grah i štrukle, koji, opet iskreno, nikad nisu bili finiji! OK, OK, OK, i piva. Koja, pogađate, nikad nije bolje sjela!

Kao što je rečeno, ovo je najstarija planinska trka u zemlji, s 34-godišnjom tradicijom (ove godine praktično nazvana „Koloture edition“), a organizira ju Atletski klub Sljeme. Iako zahtjevna, izuzetno je lijepa i ponovno je dokazala svoj. Zove se Boroša, a osmislio ju je i prvi organizirao doajen hrvatskog veslačkog sporta, gospodin Julije Boroša (1932-2013). U začecima se zvala jednostavno – Sljeme, a nakon smrti je u njegovu čast nazvana Boroša.

Ovaj članak pišem nekolikoo tjedan dana nakon utrke, na balkonu i gledam toranj na Sljemenu. Kako je, tada 13-godišnji Radek Brodarec s Tomislavom Borićem pjevao 1966. godine (i otvorio prvi krapinski festival): „Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme, noga vre sama beži.“ Kad sam prije kojih 12-13 godina doselio u Zagreb, netko mi je rekao „svaki Zagrepčanec, pa i dotepenec, treba znati koliko mu treba od konja to tornja“. Eto, treba mi 2 sata i pet minuta. A vama?

Pročitaj više

Kažu da čovjek ima kapacitet kvalitetno se družiti i razgovarati s dvanaestak ljudi. Pa ipak, ne treba podcijeniti i veliku važnost onih mikro-poznanstava koje ponekad, kao u homeopatiji, čine čuda…

Planirate s prijateljima na more? U istraživanje Azije? Koja god bila vaša destinacija, imajte ovih 6 stvari na umu prije nego se ukrcate na avanturu zvanu putovanje s prijateljima

Sanjamo fantastične događaje i najgadnije horor scenarije. Noću se svašta može dogoditi u našim snovima. No jesu li snovi glasnici iz podsvijesti ili samo otpadni proizvodi mozga koji spava?

terapija zelenilom

Osjećate simptome kroničnog umora ili burnouta, zasićeni ste ureda i ekrana? Možda bi vam dobro došla jednostavna japanska terapija zelenilom, poznata kao „shinrin-youku“ ili „forest bathing“

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.