Tog dana smo planinarili do vrhova Male i Gole Plješivice na 1648 metara nadmorske visine, uspon je bio strm, a zadnji dio puta jako zahtjevan zbog teže prohodnosti. Lička Plješivica je peta po visini planina u Hrvatskoj. Na ovo jednodnevno planinarenje krenuli smo iz sela Mihaljevec udaljeno nekih 2,5 km od Korenice koje se nalazi na 565 metara te smo se prostranom livadom krenuli uspinjati prvo do Male Plješivice pa do finalnog cilja tog dana, Gole Plješivice.
Krševita staza prekrivena gustom šumom
Put je vodio većim dijelom kroz šumu, makadamskom cestom u pravcu zapada, južnim obronkom. Nije dozvoljeno kretanje cestom koja skreće na sjevernu stranu samog završnog grebena, jer se ona nalazi na području Republike Bosne i Hercegovine. Završni dio uspona je trasiran strmom južnom travnatom padinom, uz prolaz kroz nekoliko kamenih kuloara. Ovo zvuči sve jako strogo, kul, ali bez pomoći stvarno ne bih znala gdje su navedene strane svijeta. Ali se zato u shopping centru besprijekorno snalazim i zatvorenih očiju.
Unatoč nekim meni simpatičnim nedostacima poput nesnalaženja u vanjskom prostoru, uvijek radije biram prirodu, a ova destinacija je zaista ispunila moja očekivanja. Ponudila mi je svježi zrak kad sam se uspinjući probijala krševitom šumom. Simbolično je kako sam na ovom mjestu napisala da sam se “probijala” jer povijest ovog lijepog kraja obilježena je surovošću rata. Ne zamjeram joj što mi je i oduzela poneki dah jer mi je taj dan uspon išao nešto teže.
Nakon neka tri sata intenzivnog penjanja uviđam da svaki korak potvrđuje definiciju ove planine – izduženi planinski masiv koji dijeli Liku od Pounja. Prije dolaska na sam vrh zastali smo kratko se odmoriti i uživati u pogledu prema bosanskom Bihaću. Nakon toga smo odlučili skratiti put i proći kroz tunele koje je gradila vojska bivše nam države, a svjedoče raspadu sistema i besmislu rata. Nije to jedini rat koji se vodio na ovim prostorima.
U 16. stoljeću za Ličku Plješivicu upotrebljavao se naziv Vražji vrt. U vrijeme turskih ratova odigrala je važnu ulogu kao prirodna prepreka. Tunelske prostorije vlažne, prozori razbijeni, stvari razbacane. Biram što kraći put kako bih izašla iz tog užasa, brzam prema svjetlu na kraju tunela i veselim se povratku prirodi.
Ručak na otvorenom s pogledom na Ličku kapu
Za ručak na otvorenom biramo najudaljeniju i najvišu točku s pogledom na impozantnu Ličku kapu. Kasnije se penjemo na tu ogromnu gromadu koja nedvosmisleno podsjeća na ličku kapu, vjetar pomalo puše, a mi uživamo u pogledu. Vraćamo se istim putem, pomalo umorni progovorimo tek poneku riječ.
Izlet završavamo u Rastokama na super finim kolačima i kavi, a na povratku u Zagreb pojavila se duga i na najljepši mogući način zaokružila još jedan divno proveden dan u prirodi.
