Nešto strano, nešto što odudara od prosječnog iskustva zemaljskog života, kako to dočarati, naglasiti razlike? Stoljećima su aristokrati, pripadnici kraljevskih obitelji koje se željelo prikazati poput nekih božanskih izaslanika na Zemlji, opisivani kao ljudi „plave krvi“.
Premda je i njihova krv crvena ako poteče, takvim su opisom željeli naglasiti svoju „čistu lozu“ koja je bila tako svijetle puti da im je koža izgledala gotovo prozirno i činila vidljivima plave vene – za razliku od seljaka čija je koža tamnjela prilikom rada u polju pod vrelim suncem ili arapskih osvajača španjolskih teritorija.
Velike plave žene
Pa kad je interes za nečim drugačijim i posebnim otišao dalje i više od utvrda i dvorova i pogled se usmjerio prema prostranstvima univerzuma, a ideja stranog života u svemiru postajala sve zanimljivija u popularnoj kulturi, njihova distinkcija od ljudske vrste bila je glavno pitanje. Kad se sjetimo ranijih filmova, vanzemaljce nismo tražili predaleko: stanovnici „crvenog planeta“ bili su uglavnom zeleni, a kasnije sve češće plavi.
Devedesetih je publiku oduševila vanzemaljka Diva Plavalaguna u filmu „Peti element“ Luca Bessona. Talentirana operna pjevačica s nepoznatog planeta u 23. stoljeću popularizirala je operu i golicala maštu kada razmišljamo kako bi sve mogao izgledati život daleko od Zemlje.
A tim se pitanjem bavio i redatelj James Cameron kada je osmišljavao kako bi izgledali pripadnici naroda Na’vi u filmu „Avatar“. „Željeli smo pokazati da su drugačiji, vanzemaljski. Ali da istovremeno budu dovoljno čovječni da bismo mogli razumjeti njihove emocije. Tako da će imati dva oka i usta. Koje su to razlike s kojima se možemo nositi, bez da postanu barijera? Boja kože je za to odlična“, objasnio je Cameron, istaknuvši da je odabir pao na hladne tonove jer bi svi topli asocirali na ljudske rase na Zemlji, i sve probleme rasizma koji uz njih idu.
„Izbor smo suzili na plavu i zelenu. A pošto su se svi filmovi o Marsovcima bavili malim zelenim muškarcima, mi smo odabrali velike plave žene“.
No Na’viji nisu jedini plavi u filmskom univerzumu: tu su i Aayla Secura iz „Ratova zvijezda“, Andoriansi u „Zvjezdanim stazama“, ali i mutanti poput Mystique (koju su tumačile Rebecca Romijn i Jennifer Lawrene) te Apocalypse (Oscar Isaac).
Chloe Joe za Bustle ističe da se radi najčešće o filmovima u kojima plavi alieni posjeduju seksepil i citira knjigu „The Ugly History of Beautiful Things: Essays on Desire and Consumption“ Katy Kelleher: „To je boja koja nema naboja. Ona je hladna pa ju želite, suprotna je od zarumenjene crvene kože. Nudi privlačnost neprirodne, glatke, gotovo plastelinaste kože i uklanja crvene, previše ljudske mrlje, rumene kože koja nagovještava skupljanje znoja. Gadost seksa je uklonjena iz njega.”
Začudna svakodnevica
Bi li film bio toliki hit da su vanzemaljci manje privlačni? Zasigurno ne.
No je li im to jedina važna osobina? Plavi vanzemaljci dobar su način da kroz takvu neutralnu boju damo komentar na svijet u kojem živimo, Zemljane koje redovito susrećemo i situacije u kojima se nalazimo.
„Avatar“ je grandiozna priča o kolonijalizmu, kapitalizmu i važnosti zaštite okoliša, ali plavi vanzemaljci inspiriraju i priče koje bacaju novo svjetlo na našu svakodnevicu, navike koje uzimamo zdravo za gotovo, poput stripova „Strange planet“ Nathana Pylea koji su sada pretvoreni u animirani film za Apple+.
Ne radi se o velikim plavim ženama već o malim plavim androgenim vanzemaljcima koji naš svijet doživljavaju vrlo doslovno, iz čega proizlaze vrlo duhovite opservacije. Preplanula put kao oštećenje uzrokovano zvijezdom i kava kao tekućina za nervozu samo su neki od opisa koji svojom točnošću na koju često zaboravimo izmamiti osmijeh na lice i potaknuti da svijet oko nas promatramo drugačijim očima.
Naslovni vizual: Instagram / avatar