Rijetka su mjesta prikladnija za odmor i opuštanje od brda i planina. Mir koji osjećam na planinarenju pomaže mi reducirati stres i doslovno isprazniti glavu. Vrijeme koje provedem u tom okruženju definitivno pridonosi resetiranju tijela jer boravkom u prirodi upijam novu energiju koju zatim još dugo nosim u sebi. Svaki si put tu tezu iznova potvrdim čim uđem u neki urbani prostor ispunjen bukom ili grad pretrpan prometom.
Iako već godinama nisam dio klasičnog poslovnog sistema i imam luksuz biranja mjesta i vremena, ipak sam okružena prijateljima i poznanicima koji su još duboko okruženi hektikom života. Znam samo da se najbolje odmorim, napunim i inspiriram kada se isključim i budem u trenutku okružena tišinom stabala, mirnoćom jezera, cvrkutom ptica ili žuborenjem rijeka. Raduje me onaj osjećaj ispunjenosti na kraju planinarenja. Umor i sreća u jednom.
Koranski planinarski put – nerazvikano zeleno čudo
Tako nam malo treba da budemo sretni pa neka to malo bude Korana. Danas vam pišem o Koranskom planinarskom putu, tom nerazvikanom zelenom čudu. Svega dva sata od Zagreba ova kružna staza ima obilježja Dinarida s ličke strane i ravničarskog prostora središnje Hrvatske. Najviša točka se nalazi na svega 295 metara nadmorske visine, a do nje oštro skreće staza od kupališta. Upravo na tom kupalištu možete s lokalnim planinarskim društvom dogovoriti obrok na otvorenom, a to je poseban gušt. Čujem da rade izvrstan grah.
Sunce je te subote izašlo u 5:06. Znam jer sam ga dočekala budna. Iako zaista nisam fan ranojutarnjeg dizanja, znam da će mi uskoro biti jako lijepo. Odabrala sam Koranu jer tamo nisam bila, a baš mi je bio potreban neki lagani izletić. Vozeći se do polazišne točke, negdje nakon Karlovca, ugledala sam grafit na jednoj zgradi (pretpostavljam da je to bila škola) s hrpom knjiga visokom kao planina i natpisom ‘Znanje je moć’. Zadovoljno sam se nasmiješila jer upravo je to jedno od mojih temeljnih uvjerenja. Uz formalno obrazovanje jako mi je bitno cjeloživotno učenje i razvoj svojih postojećih vještina, ali i stjecanje novih znanja. Znam, možda pomalo zvuči kao floskula, ali svaki put kad se odlučim isprobati nešto novo osjetim polet.
Visoka prostrana šuma i mala špilja
Nakon dvosatne vožnje stižemo na odredište, mjesto Gnojnice. Nažalost u ovom slučaju je nomen est omen i tu ću stati jer želim da Korani damo šansu koju definitivno zaslužuje. Odmah u startu okruženi smo zelenilom, lijevo se nalaze stabla, desno livada. Volim tu svježu nijansu proljeća. Ulazimo u visoku prostranu šumu gdje se nalazi ponor Jovac, mala špilja. Ptičice pjevaju. Staza je na nekim dijelovima pomalo urušena, blatna i izrazito skliska što ne čudi s obzirom na obilne količine kiše ovog proljeća.
Desno od mene se u daljini nazire rijeka, ali je predaleko da bih ju mogla vidjeti. Jedva čekam da se približim jer mi pješačenje uz rijeku pruža poseban doživljaj. Želja mi se ubrzo ispunjava jer kratko nakon toga koračam uz Koranu. Vidim polja krumpira i drugih usjeva koja su bila poplavljena. Neke su se sadnice oporavile, a drugima nije bilo spasa. Unatoč tome okolna vegetacija buja i život se nastavlja uz poneku pretrpljenu štetu. Kao uvijek, kao svugdje.
Zvuk slapa i miris djetinjstva
Putem prolazimo pokraj starih trošnih mlinova koji su zastali u vremenu, ali oni dalje poput ponosnih ljudi pokušavaju sačuvati svoje dostojanstvo ili barem ono što je od njega ostalo. Cijeli ovaj kraj je nekako siromašan, zaboravljen. Podsjeća me na petrinjske gore i razrušene kućice s pokojim starim stanovnikom. I ovdje u koranskom kraju gotovo da nema ljudi, a one koje sretnete jako su srdačni i sretni vidjeti da je netko “zalutao” baš kod njih. Vele da im je lijepo vidjeti ljude. Vjerujem im jer previše samoće nije podnošljivo, a ni zdravo. Ali opet, toliko je posebno što su tu samo naizgled daleko od civilizacije jer ipak su Slunj i Karlovac dosta blizu.
Rijeka Korana i dalje nas prati gotovo cijelim putem. Lijepo je. Toliko je sve mirno i tiho pa me tek poneki slap prene iz hodajuće meditacije. Lokalci vele da se u ovo doba kupalo, ali je sad zbog obilnih kiša i kroničnog nedostatka sunca rijeka prehladna. Međutim, malo dalje niz rijeku vidim osobu kako se kupa. Okej, sve je opet u ravnoteži. Znam osobno kakav mi je gušt okupati se u ledenom moru u rano proljeće i kasnu jesen kad siđem s planine.
Čaj od bazge će još malo pričekati
Nastavljam dalje, a polja gorostasnih paprati otežavaju mi hod, ali na zabavan način. I moram reći da je paprat jedna od ljepših stvari koja vam se može dogoditi kao prepreka jer ne želite okršaje s bodljikavim biljkama ili oštrim stijenama.
Odjednom se miris bazge širi posvuda. Kako sam starija sve više uživam u njemu. Podsjeća me na djetinjstvo. Voljela bih opet početi brati cvjetove bazge, osušiti ih i u kasnu jesen kad večeri budu hladne uživati u čaju prisjećajući se staza kojima sam prolazila kad sam ih brala. Izgleda da će ova moja želja još malo pričekati.
Čamac ili ljuljačka? Oboje!
Uz rijeku se povremeno pojavi i neki stari čamac koji još uvijek služi svrsi. U jedan ulazim da ga isprobam, ali moj prvi pokušaj nije završio slavno jer sam se poskliznula i dobrano zaglibila desnom nogom u rijeku. Nije neki osjećaj jer je sve bilo strmo i blatno pa sam morala brzo djelovati. Ako sada gledate ovu fotku i da ne znate proces, sigurno bi pomislili kako je lijepo guštati u čamcu na rijeci. U pravu ste i zato ne odustajte, ako ne uspijete u nečem prvi put.
Putem nailazim i na nekoliko ljuljački uz trošne nastambe. Na jednoj odlučim odmoriti odgurujući se sve više i više. Sjetim se velike ljuljačke kod moje bake i djeda i kako sam uvijek pokušavala nogama fiktivno dotaknuti razinu krova obiteljske kuće. Pred kraj staze postoji i lijep vidikovac iznad Crvenih stijena s kojeg se vidi kanjon Korane.
Prelijep kraj, pomalo zaboravljen u vremenu
Nastavljam koračati i nekako me obuzme sjeta. Možda i priroda treba malo više ljudi, da se osjeti živo i zasja u svom najboljem svjetlu. Ne volim uspoređivati, ali Medvednica, Mrežnica i planine samoborskog i žumberačkog gorja nekako su pune života. Ne mislim pritom na ljude ili gužve nego na prirodu. Cijeli taj koranski kraj je tako pitom, prelijep ali zaboravljen u vremenu.
Pitam se koliko geografska komponenta utječe na nas i tko određuje kakvim će standardnom živjeti ljudi i kako će zračiti cijela okolina. Razmišljam što bismo mogli učiniti. Možda samo da sljedeći put kada dogovarate planinarenje ili neki mini izlet/piknik s frendicama ili obitelji odaberete Koranski planinarski put. Oduševit će vas, a kružna staza od nekih 12 km prigodna je za sve generacije i super je označena.
Ako vam još nije dosta prirode, na putu doma stanite u Rastokama, tom poznatom pitoresknom naselju i guštajte na nekoj terasi uz buk slapova.
Fotografije: Erna Žganjar
