Tog jutra smo spontano odlučili provesti dan na Slunjčici. Konačno uživamo u pravim ljetnim temperaturama, vjerojatno se neki malo i žale jer nam je odjednom prevruće kao da smo zaboravili kakvo smo hladno i kišno proljeće proživljavali. Imala sam sreću i posljednjih tjedana sam unatoč svemu pronašla dovoljno sunca u prirodi. Tako je bilo i na Slunjčici. Okružena ljepotom svježine osjećala sam da ovdje uistinu pripadam, a nestvarno lijepa Slunjčica smaragdno zelene boje ostavila me je bez riječi. Ona je idealna destinacija za ljetne mjesece zbog svježine vode i skrovitih stabala s izrazito malo otvorenih dijelova staze.
Rijeka s najljepšom nijansom smaragdne boje
Slunjčica je rijeka koja vjerojatno posjeduje najljepšu nijansu smaragdne boje. U nešto više od 14 kilometara druženja s njom magnetno me je privlačila svojom bojom, mirnoćom, dubinom, bistrinom, ljepotom, ali i onim uzbudljivim dijelovima. Duboko je dodirnula moje unutarnje biće i osnažila ga za neke nove izazove.
Parkirali smo kod crkvice poviše Rastoka i krenuli se lagano spuštati asfaltiranom cestom do rijeke. Već pri prvim koracima znala sam da ću doživjeti nevjerojatnu ljepotu. Staza vodi tik uz rijeku koja tamo samo miruje u svojoj dubini, nekako nedodirljiva a tako blizu. Neko vrijeme ne pričamo uživajući u cvrkutu vodenkosa, autentične ptice tog područja. Rijeka je cijelim putem nestvarno zelene boje, pitoma te čak poneko stablo srušeno ili nagnuto nad njome samo još više naglašava njezinu ljepotu.
Pardon, gospon slap! Malo ste prebučni!
Odjednom se pojavio prvi slap toliko bučan da se nismo čuli pa smo se počeli smijati. Postoji i nekoliko vrlo trošnih mlinica koje smo pomno istražili. Penjali smo se po gredama, zavirivali kroz prozore i smišljali moguće scenarije ovih zubom vremena okrnutim nastambama. Na stazi ima nekoliko mostića i improviziranih prijelaza te poneka klupica, a upravo smo jednu od njih iskoristili za kratki predah ne od umora nego kako bismo doslovno uživali u ovom zelenom čudu i povremeno izustili: Ovo je nestvarno lijepo! Posebno simpatično je bilo kad smo spuštajući se niz jedne od drvenih stepenica na stijeni ugledali planinarsku markaciju u obliku srca.
Cijelom stazom koja je dobro označena rijeka se nalazi s lijeve strane dok je desno šuma i poneka stijena. U jednom trenutku izbijamo na prostranu sunčanu livadu s travom od barem metar. Kako je sunce uistinu jako jedva čekamo ponovo se spustiti uz samu rijeku. Dolazimo do sljedeće ‘prepreke’, gusto isprepletenog grmlja zbog kojeg moramo hodati jako pognuti, a obzirom da smo dečko i ja baš visoki nije nam najugodnije. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja mekano blatno tlo koje često ne uspijevamo izbjeći, a silno želimo. Sve su to čari prirode.
Idealno mjesto za piknik i Medo Brundo
Nastavljamo prema izvoru i putem nailazimo na tri široke pukotine s vodom koje oprezno preskačemo. Uskoro stižemo do zadnje brane i još jednog smaragdnog jezerca, onog kod samog izvora. Obilazimo ga uskim neoznačenim puteljkom preko stijena i smještamo se skriveni među tankim stablima tik do jezera upijajući ljepotu smaragdnog čuda. Ovo je definitivno idealno mjesto za piknik pa ostajemo neko vrijeme.
Na putu natrag prati nas najdeblji pas na svijetu ili barem u top 10 kojeg smo nazvali Medo Brundo i zadovoljno stižemo do ishodišne točke. Često se dogodi da nas na planinarenju prate simpatični lokalni psi, a nas jako veseli takvo druženje. Ukupno do izvora trebalo nam je dva sata jer smo zastajkivali, slikali, čudili se, a natrag samo 1,15. Staza je pogodna za sve uzraste i možete sami odrediti koliko daleko želite ići, a vraćate se istim putem. Na kraju smo obišli ruševinu starog dvorca koji se vidi s rijeke i stali na kratko osvježenje u Rastokama te produžili do Karlovca na soparnik.
