Rano jutro u Zagrebu i minus 13 stupnjeva Celzijusovih te mrkli mrak nije izgledalo obećavajuće, ali onda se dogodio prekrasan gorući izlazak sunca prekriven laganom sumaglicom. Prazne ceste do Čakovca i tek nekolicina auta prema Muskom Središću odisale su slobodom. Stigavši na odredite pronašli smo unatoč gužvi sjajno parkirno mjesto i radosno se našli s ostatkom ekipe kako bismo autobusima krenuli prema Svetom Martinu na Muri. Mnoštvo veselih ljudi raznih uzrasta i nacionalnosti, posebno puno Slovenaca i Mađara, krenulo je na 15-ak kilometara kružno pješačenje po međimurskim bregima.
Kružno pjepačenje po međimurskim bregima
Kasnije sam negdje pročitala da je bilo 2800 sudionika, ali ta gužva se nigdje nije negativno osjetila. Iako je jutro bilo izrazito hladno, sunce se pojavilo vrlo brzo i tijekom dana nas je sve više zagrijavalo. Kuhanog vina i popularnih gemišta nije nedostajalo, a punktova s live muzikom bilo je zaista na svakom uglu.
Dodatno su neki sudionici imali i svoju muziku pa smo uz narodne zvukove doživjeli i Hladno pivo, Prljavo kazalište te neke strane hitove. Prolazili smo kroz šumu, penjali se na brjegove pa spuštali u nizinu, fotkali se u vinogradima, prolazili kroz mala simpatična sela u kojima poželite kupiti kuću i ostati zauvijek. Tako smo se rasprostrli na terasi jedne prazne vikendice s prekrasnim snježnim pogledom koji puca na drugi brijeg. Kako je prije dva dana pao prvi i dugoočekivani snijeg iznimno niske temperature su ga zadržale posvuda pa je krajolik poprimio ozračje prave zimske bajke.
Nimalo klasično planinarenje
Fasciniralo me kako su svi nasmijani, druželjubivi, a zaista ih se mnoštvo i osobno poznaje. Zanimljivo je da puno ljudi ima ili zna nekog s vikendicama u brežuljkastom gornjem Međimurju pa je veselje bilo još i veće. Uz dvije veće pauze za jelo, zastajkivali smo svako malo jer se očito trebalo nagraditi za svakih uspješno prohodanih par stotina metara. Ako smo hodali 15 km izračunajte koliko smo puta zastajkivali družeći se s drugim ljudima. Prvo sam bila zbunjena što se to događa s obzirom na to da naša „klasična“ planinarenja izgledaju drugačije, ali brzo sam prihvatila igru i uživala.
Mene je još veselilo što su na pješačenju sudjelovali psi i djeca koji su doprinijeli nježnoj radosti. Negdje usput smo naišli na veliko zaleđeno jezero i kad sam vidjela da se nekolicina ljudi kliže po njemu odlučila sam i ja isprobati. Tako sam prvi put hodala po površini zaleđenog jezera. Osjećaj je bio uzbudljiv i zastrašujuć u isti mah. Ovo ne preporučujem raditi, ali kad smo se uvjerili koliko je debeo sloj leda zaista nismo osjećali opasnost. Osim toga smo se osjećali dovoljno spretni i spremni izvući se ako dođe do neželjene situacije.
Zadnjih nekoliko kilometara staze je vodilo po prilično ravnim puteljcima dok nas je mjesec pratio putem, a zadnji dio je vodio šetnicom uz rijeku Muru sve do polazišne točke. Zalazak sunca bio je iznimno žute boje i tiho nas je pozdravljao iza gustih grana drveća. Iako je dan bio savršen veselili smo se sjesti u svoje aute i krenuti prema toplim domovima.
Što još reći osim pozvati vas da već sljedeće godine i sami doživite Vincekov pohod sljedeće godine u siječnju, a ja sam sretna što imam predivne prijatelje s kojima je ovaj dan bio posebno veseo i kvalitetno proveden.
