Picassu je pala vilica od divljenja kada je ugledao prelijepu Doru Maar kako sjedi za stolićem bara s egzotičnim šeširom i dugim rukavicama, a vrijeme krati igricom “Ubadam nož u rupe između prstiju sve dok mi ne potekne krv”, Frida Kahlo se oduševila kada je na zabavi Diego Rivera pištoljem ušutkao gramofon, Arthuru Milleru je laknulo kada je Marilyn Monroe imala spontani pobačaj, jer je već u početku njihove veze naslutio da je slavna glumica labilna, no dobro mu je došla kao krhka muza da je brutalno opiše u svojom djelima, a tek Salvador Dali?
Jedan život, jedna žena
Jedan od rijetkih romantičnih umjetnika koji se jedini mogao pohvaliti da se cijeli život seksao samo s jednom ženom – svojoj muzi Gali je odobravao da spava s drugim muškarcima i ženama, da bi je pred kraj života, kada se muza zaželjela osame nagradio, kupivši joj zaseban dvorac u koji je mogao svratiti samo uz prethodnu najavu. A cijelo to vrijeme nije podigao ni brk da joj prigovori da ga zanemaruje ili da premalo daje.
Tako nekako zvuče highlightsi uzbudljive TV serije “Romanse velikih umjetnika”, koju sam pobožno gledala kao najgori ovisnik o lošim vezama i groupie velikih majstora. Pa ipak, moram priznati da me nakon svake odgledane epizode malo oprala grižnja savjesti i pitanje – zašto me pobogu fasciniraju te ljubavne priče slavnih umjetnika, iako je već nakon deset minuta jasno da bi se na temelju njih moglo održati nekoliko psihijatrijskih simpozija na temu toksična ljubav, ljubav i ludilo, egocentrizam, kanibalizam, s posebnim osvrtom na to da su žene i dalje, ma koliko emancipirane i napredne bile, redovito izvlačile deblji kraj i ispadale žrtve.
Nema nesretnije priče od one Marije Callas
Dora Maar je poludjela nakon što ju je Picasso zamijenio mlađom ljubavnicom Francois i odrekla se svog talenta. Frida Kahlo se malo bolje držala jer je barem nastavila slikati i vjerovati u svoju umjetnost pa ipak… Njezin liječnik je nakon razvoda sa slavnim slikarom i ženskarom, koji ju je prevario s rođenom sestrom, trebao intervenirati i narediti Diegu da joj se vrati, jer nažalost nije bilo lijeka koji bi Friedu uspio spasiti od takve psihičke boli. Monroe nije mogla podnijeti da ju je Miller ostavio i ubrzo je nađena mrtva s rukom na telefonu.
Modiglianova ljubav Jeane je nakon njegove smrti počinila samoubojstvo skočivši kroz prozor unatraške i vjerujući da će se na taj način kao u grčkoj mitologiji ljubavnici opet spojiti u drugom svijetu, dok se Cosima htjela zarediti nakon Wagnerove smrti, jer je bila uvjerena da je ona prouzročila infarkt genija kada ga je napala zbog jednog sumnjivog pisma obožavateljice, predbacujući mu tajnu ljubavnu vezu. A tek Maria Callas? Čak je Elizabeth Abbot, autorica knjige “Povijest ljubavnica”, zaključila da nema nesretnije ljubavne priče od njezine s Onasisom.
Ljubavi otporne na baš sve
Dakle, tko je sada tu lud da te priče proglasi velikim ljubavima i zašto smo fascinirani odnosima gore spomenute ekipe? Je li riječ o tome da nam je uvijek lakše vidjeti da postoje i luđe priče od naših pa nam ove dođu kao neka utjeha, nešto kao da gledaš ljubavni reality gdje se drugi sramote umjesto nas? Ili je to naprosto test za ljubav po sistemu – ajmo vidjeti koliko je ta njihova ljubav u stanju izdržati prepreka.
Uostalom, lijepo je rekao Ante Tomić da je najbolja formula za dobru priču ta da uzmeš dvije osobe, postaviš ih na dva kraja brda i kažeš “E sad kopajte tunel jedan prema drugome”, a ljudi će nastaviti čitati jer žele vidjeti koliko je jaka njihova želja i strast. Jer, u kapitalističkom svijetu gdje se sve broji i uspoređuje, rezultati ponajviše ovise o mjerljivim stvarima pa su tako na cijeni velike ljubavi – one koje ne posustaju pri prvim teškoćama, mišljenju roditeljima ili okoline, nego one koje preživljavaju baš sve – višestruke prevare, javna sramoćenja, strašne skandale. I one koje ne zaboravljaju.
Kada zaljubljenost prijeđe u opsesiju
Tko zna, možda i zato što takvih dugotrajnih ljubavi koje praštaju štošta više i nema, a bivši se istog trena brišu novim modelima, a bol pravom terapijom. No, što kada takva zaljubljenost prijeđe u opsesiju čak i onda kada u vezi već odavno nema ničega lijepog? I gdje je tu ona normalna mjera?
Naime, nije tajna da je nama u genima upisana potreba za idolatrijom i obožavanjem jer, kažu antropolozi, samo tako možemo biti sigurni da ćemo biti u stanju fokusirati se neko vrijeme samo na jednog partnera i provesti s njim barem tri godine, koliko nam je okvirno potrebno dok na svijet ne donesemo malo biće koje ćemo postaviti na noge i biti sigurni da mu se ništa strašno neće dogoditi. Nije nepoznata ni teorija da ljubav traje samo tri godine prateći tri faze – strast, nježnost, dosada. A onda nastupa neka vrsta normalizacije kada gledamo na partnera bez ružičastih naočala, jer bismo inače poludjeli.

Ljubav, vrsta privremenog ludila koje društvo tolerira
Uostalom, što je ljubav nego jedina vrsta privremenog ludila koje društvo tolerira, piše i Rosa Montero u svojoj sjajnoj knjizi “Luđakinja u nama”, iznoseći teoriju da smo kao djeca svi pomalo ludi, živeći na granici između stvarnosti i svijeta mašte i imaginacije, e da bi nas društvo odgojem uporno vraćalo na tvrdo tlo. Kasnije tijekom života, samo se rijetki usude zaviriti u ono drugo – mračan svijet psihe, utvara, opsesije, snova, iracionalnosti, mjesto gdje ništa nije sto posto sigurno, a oni su najčešće baš umjetnici, nebitno jesu li mali, veliki, poznati ili nepoznati.
A kada spojite ta dva svijeta – umjetnost koja uvijek koketira s nekim drugim svjetovima i doživljajima stvarnosti i ljubav kao vrstu privremenog ludila ne samo da dobijate opojan koktel koji će vas začarati, nego i tako snažnu priču koju će poželjeti i obični gledatelji, čitatelji, susjedi i voajeri ne bi li doživjeli katarzu. Ili naprosto barem neki slikoviti uvid na pitanje – a što bi bilo kada bih se do kraja prepustio velikoj strasti, osjećajima, i doista slušao samo svoje srce, a ne i mozak ne mareći pritom ni za što? Ni za društvene mjere, rituale, pravila nego bih doista živio u svijetu gdje je baš sve po mom.
E sad, tko je dovoljno hrabar da se upusti u vezu s umjetnikom, pogotovo ako se i sam doživljava takvim – kreativnim i hiperosjetljivim ostavljamo vama na odabir. Iako, možda nije na odmet svako malo prisjetiti se što je napisala jedna od najvećih umjetnica novog doba, koja bi s pravom mogla nositi titulu “Picasso 21. stoljeća” – Marina Abramović u svom “Artist’s Life Manifesto”. “Umjetnik se nikada ne bi smio zaljubiti u drugog umjetnika. “Umjetnik se nikada ne bi smio zaljubiti u drugog umjetnika. “Umjetnik se nikada ne bi smio zaljubiti u drugog umjetnika.” Do tada, željno iščekujemo neki serijal o ženama-umjetnicama koje su diktirale pravila, živjele po svom i proslavile se recimo slikama ili skulpturama muškaraca koji plaču.