Kada sam se prije desetak godina našla na jednoj modernoj plesnoj predstavi gdje je na video ekrane bila projicirana polarna svjetlost u kombinaciji s klasičnom glazbom, u jednom trenutku sam osjetila takvo ganuće da sam skoro zaplakala. A te večeri sam na izlasku iz dvorane dodala još jednu želju koju si moram ispuniti – vidjeti polarnu svjetlost uživo. I doista, deset godina kasnije, našla sam se na letu koji me vodio do ispunjenja mojih želja. No, ne kažu uzalud – pazi što želiš ili još preciznije – pazi kako zamišljaš te želje, jer stvarnost možda neće biti u nijansu ista kao tvoj unutarnji filmovi.
Naime, bilo bi sada nepošteno reći da me Aurora Borealis, jednom kada sam je doista vidjela uživo nije ostavila bez daha, ali… Kako sad to reći, a ne zvučati bahato – nije bila uzbudljiva kao nekoć na ekranu. Srećom, nakon nešto istraživanja na netu, shvatila sam da nisam jedina, jer brojni lovci na polarnu svjetlost su se požalili da nisu vidjeli onako intenzivne boje koje poznaju s fotografija. Umjesto blistavih zelenih, ljubičastih i ružičastih valova, mnogi su vidjeli blijede sive ili mliječne oblike. No kada bi isti fenomen pogledali kroz kameru, boje bi odjednom eksplodirale. U čemu je dakle kvaka?
Razlog leži u načinu na koji funkcionira ljudski vid, kažu znanstvenici. Naime, ljudsko oko ima dvije vrste stanica odgovornih za percepciju svjetla. Čunjići, koncentrirani u središnjem dijelu vidnog polja (fovei), imaju visoku rezoluciju i prepoznaju boje na jakom svjetlu. To su glavne stanice koje koristimo za vid po danu. Štapići, smješteni na periferiji oko fovee, mogu detektirati mnogo slabije svjetlo noću, ali vide samo u crno-bijelom i nijansama sive. Dakle, Aurora nam se prikazuje u sivim tonovima jer je svjetlost preslaba da bi je osjetili čunjići koji prepoznaju boje, a što znači da mi na neki način, vidimo svjetlost u svom „neobrađenom“ obliku, dok tehnologija dodaje sloj koji nas uvjerava da je stvarnost šarenija nego što se čini.
Što je to efekt sveobuhvatnog pogleda?
Pa ipak, iako se moramo pomiriti s tim da slika IRL neće biti onako nabrijana kao na ekranu, ne možemo reći da ipak nećemo osjetiti snažan emotivni dojam. Okej, to ponekad ide toliko daleko da neki pojedinci, nakon što su susreli Auroru oči u oči (namjerno pišemo velikim slovom kao da je čovjek) postaju gotovo kao opsjednuti te ne mogu prestati razmišljati o njoj, planiraju nova putovanja, uče o geomagnetskim olujama, prate prognoze solarne aktivnosti i ne mogu dočekati novi susret.
Na forumima posvećenima lovcima na Auroru, poput r/northernlights, često se pojavljuju priče o tome kako ih je taj prizor promijenio. Korisnici govore o „transformativnom“ iskustvu koje ih je natjeralo da preispitaju svoje mjesto u svemiru, a neki čak uspoređuju taj osjećaj s takozvanom “kozmičkom perspektivom” ili “efektom sveobuhvatnog pogleda” koji doživljavaju astronauti kada prvi put vide Zemlju iz svemira. U prijevodu – to je onaj the trenutak u kojem se svakodnevne brige čine beznačajnima, a svijet postaje veći, ljepši i međusobno povezan.
Digitalna opsesija i Instagram estetika
Stoga ne čudi da je Aurora Borealis, kao prirodni fenomen postala gotovo i estetski trend, jer Instagram je prepun fotografija neonskih svjetala koja prekrivaju nebo u nevjerojatnim bojama, često pojačanim filterima i postprodukcijom. Iako se zanemariv broj gledatelja želi na to što svjetlost uživo ne izgleda tako intenzivno kao na fotkama, turističke agencije i dalje bilježe porast interesa za lov na Auroru Borealis. No ovdje se sada postavlja ono ključno pitanje – jesmo li opsjednuti nečim što zapravo ne postoji u obliku u kojem ga zamišljamo? Je li naša fascinacija Aurorom rezultat stvarnog doživljaja ili digitalne vizualne iluzije? I je li moguće da smo programirani da tražimo ekstreme – bilo u bojama, emocijama ili iskustvima?
Možda Aurora Borealis nije samo igra svjetlosti u atmosferi, već i igra percepcije u našem mozgu. Ljudi su skloni tražiti značenje i ljepotu u nepredvidivom, a polarna svjetlost nam to nudi u svojoj punoj snazi. Bilo da je doživljavamo kao fascinantan prirodni fenomen, duhovno iskustvo ili jednostavno savršeni kadar za Instagram, jedno je sigurno – ona nas baš nikada ne ostavlja ravnodušnima i uvijek nas tako dobro podsjeti na ono kako smo maleni, ali i na Šimićeve stihove – “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”.
