Godina je 2015., osamnaest mi je godina i friško sam upisala faks. U kafiću pored zgrade fakulteta nas dvadesetak potpunih stranaca spojilo je nekoliko stolova kako bismo se bolje upoznali. To što gotovo nikome nisam još upamtila ime nije me spriječilo da glasno obznanim kako ću ih morati nešto ranije pozdraviti jer, naime, žurim na ginekološki pregled. Neljudski bolovi moj su mjesečni podsjetnik na to da se Eva Bogu istinski zamjerila te sam odlučila potražiti stručan savjet.
Na moje iznenađenje, muška se osoba brže-bolje nadovezala na tu rečenicu. „Mogu li te, molim te, nešto pitati u vezi tih ženskih stvari? Čini mi se da moja cura ima ozbiljan problem…“, započeo je, a ja nisam mogla sakriti oduševljenje. Dečko koji otvoreno pokazuje interes za žensko reproduktivno zdravlje te s toliko brige i nježnosti govori o partnerici… Rijedak, ali hvalevrijedan prizor. „Možda bi mi mogla dati broj svoje doktorice, ona će vjerojatno znati zašto moja cura ponekad ima, a ponekad nema menstruaciju…“, nastavio je. „Misliš kao neredoviti ciklusi? Hormonalni disbalans često je krivac za takvo što, ali moguće da je i do stresa… Je li oduvijek tako ili je to novija pojava?“, pitala sam. „Oduvijek. Recimo, pet-šest dana ima, zatim nekakvih dvadesetak nema i tako u krug…“, odgovorio je ispod glasa, kao da mi otkriva državne tajne.
Nekoliko sam ga sekundi blijedo gledala, a zatim prasnula u smijeh. Da smo u osnovnjaku, netko bi vjerojatno viknuo „Pala si na foru!“. Međutim, on se nije smijao. Štoviše, djelovao je uvrijeđeno, a zatim uzrujano prokomentirao „Ne mogu vjerovati da se smiješ tuđim zdravstvenim problemima! Kakva si ti to osoba?“. Ok, sad mi zaista nije jasno… Snima li nas negdje skrivena kamera? On se šali, zar ne? Neko smo se vrijeme nastavili nabacivati zbunjenim pitanjima i protupitanjima, sve dok nije postalo nemoguće ignorirati tužan, ali neizbježan zaključak – nije se šalio. One more time for the people in the back – osamnaestogodišnji muškarac do tog je trenutka živio u uvjerenju da mi žene neprekidno krvarimo, od puberteta do menopauze.
Kolektivno poznavanje (ženskog) reproduktivnog sustava na alarmantno je niskoj razini
Kažu da žena može s mjesta što vrag ne može ni iz zaleta, ali mislim da govorim u ime svih nas kad kažem da bi takvo što bio prevelik zalogaj čak i za ‘slabiji’ spol. Dotičnom sam zapisala broj ginekologinje i natjerala ga da mi obeća kako će joj se on i djevojka zajedno obratiti. Jesu li to učinili ili nisu, ne znam… U prolazu sam nedavno čula da je postao otac, stoga zaključujem da se na ovaj ili onaj način upoznao i s ovulacijom, a ne samo s menstruacijom.
Lako moguće da vas je ova anegdotica zabavila, no prvotni smijeh ekspresno biva zamijenjen tragičnom spoznajom – kolektivno poznavanje (ženskog) reproduktivnog sustava na alarmantno je niskoj razini. Utipkate li u pretraživač nešto poput „Hrvati o seksu/menstruaciji/kontracepciji“, dočekat će vas zidarski šamar. Ono što je još daleko alarmantnije jest da o ženskim reproduktivnim pravima najčešće odlučuju oni koji a) nisu žene, b) ne razlikuju ovulaciju od ondulacije. Neupućenost u problematiku ni najmanje ih ne sprječava u (lažnom) moraliziranju i pokušaju kontrole tijela koje nije njihovo.
65 godina Tablete s velikim T – antibaby pilule
Srećom, Evine kćerke nisu na glasu kao one bespogovorno slušaju, stoga ove godine slavimo 65 godina Tablete s velikim T – antibaby pilule. Ona je ženama donijela slobodu izbora u tome kada će, te hoće li uopće preuzeti ulogu majke. Pomnije planiranje obitelji automatski se odrazilo na veće stope obrazovanja kao i zaposlenja među ženama, što je rezultiralo sve snažnijom ženskom autonomijom. Benefiti kontracepcije nisu stali na tome – ona je priznata metoda terapije pri brojim hormonalnim poremećajima, štit svake one koja se našla u raljama nasilja, pomoć pri navigiranju u menstrualnim bolovima za koje svijet nema ni sluha ni vremena kao i način minimizacije rodne disforije trans i nebinarne populacije. Pa ipak, unatoč neosporivim dobrobitima koje slobodan pristup kontracepciji donosi, čini se da i dalje plivamo protiv struje.
Je li kontracepcija široko dostupna? Na papiru jest. U praksi se Hrvatska nalazi na začelju Europe po informiranosti i dostupnosti kontracepcijskih metoda. Svih metoda, ne samo pilule, što će reći – nemamo pojma ni o čemu i ne koristimo ništa. Čini li vam se ta rečenica odviše oštrom, iznova vas molim da u pretraživač upišete „Hrvati o seksu“. Naravno, postoji solidna šansa da završite na PornHubu jer to je, naime, glavni edukacijski kanal mladih. Otvoreni, dobno primjereni razgovori o seksualnosti endemska su pojava – roditelji nerijetko smatraju kako je to u domeni obrazovnih institucija, obrazovne institucije obavljaju posao toliko dobro da, kao što je iz ranijeg primjera vidljivo, osamnaestogodišnjaci menstruaciju poistovjećuju sa slapovima Niagare, a dobar dio liječnika i farmaceuta pere ruke pozivajući se na ‘priziv savjesti’.
Napad na osobnu slobodu
On se, nažalost, sve češće ne odnosi isključivo na abortus – u svojim najradikalnijim oblicima njime su obuhvaćene i sve znane metode kontracepcije. Ni u jednom drugom području zdravstva ne postoji toliko snažan političko-vjerski napad na osobnu slobodu te bi se gotovo moglo pomisliti da šačica dobro pozicioniranih ljudi istinski prezire (slobodne) žene… No o tome nekom drugom prilikom, jer od samog spomena riječi ‘abortus’ i ‘kontracepcija’ u istoj rečenici osjećam kako mi tzv. prolife tabor priprema lomaču, stoga se osjećam dužnom naglasiti – abortus nije metoda kontracepcije. Nijedna od nas koja žestoko brani žensko pravo na izbor ne stavlja ga u isti koš s pilulama, spiralom, prezervativima i sličnim. Abortus je last resort, ono na što se žena eventualno odlučuje tada kada sve preventivne metode iznevjere. One bi, usuđujem se zaključiti, znatno rjeđe iznevjerile kada bi se djevojčice i dječake, žene i muškarce adekvatno educiralo o spomenutoj tematici, no čini mi se da se malčice vrtimo u krug… Vidite li problem u tome?
My Voice, My Choice
Jedina od rijetkih koja je jasno i glasno odlučila progovoriti o ženskoj slobodi i pravu na izbor jest Severina, ambasadorica My Voice, My Choice kampanje koja se zalaže za sveobuhvatno seksualno obrazovanje te legalan i dostupan abortus unutar EU. U svojem recentnom govoru na press konferenciji u Europskom parlamentu u Bruxellesu poručila je „Meni je bila čast, a doživjela sam i kao svoju dužnost, biti dio kampanje My Voice, My Choice, stati iza očito vječne borbe – ne za zaštitu stečenih prava – nego za primjenu zajamčenih ženskih prava s ‘mrtvog slova na papiru’ u stvarni život […] Nisam uopće dvojila, znajući da me čekaju vrijeđanja i prijetnje u javnom prostoru, na društvenim mrežama, da će se svatko tko misli da je veći vjernik od mene ili veći Hrvat od mene naći pozvanim prijetiti mi. Vrijeđali su i prijetili, kao što sam očekivala, uglavnom se skrivajući iza izmišljenih avatara.
Tu mržnja i tu potrebu da ograničavaš slobode drugih i drugačijih zbog svoje ideologije, mislila sam, davno smo napustili. Međutim, čini se da nije tako. Kao i uvijek, žene su prve na udaru. Pojedini mediji su me ignorirali, kao i cijelu kampanju, i to ženski mediji. Vjerojatno su muke žena i djevojaka koje ne mogu ostvariti pravo na prekid trudnoće preteške teme za magazine sa sjajnim papirom, u kojima smo sve prije svega lijepe i nemamo nikakvih briga. Naše mame su se izborile, onda su nam u slobodnoj Hrvatskoj podmuklo ostavili pravo na prekid trudnoće, ali ga u mnogim bolnicama žene ne mogu ostvariti. Ne želimo da generacije koje dolaze imaju manja prava od nas. […] Zato danas s ponosom stojim ovdje, pred vama, s djevojkama iz pokreta My Voice, My Choice i nestrpljive smo predati potpise koji su prikupljeni, vjerujući da će nas tijela Europske unije podržati i da će svaka, ali baš svaka žena u Europskoj uniji koja se nađe u potrebi imati pravo na diskretan, besplatan i dostupan prekid trudnoće.“
Blessed be the fight.
