Kada je prva ženska posada izašla pred uzbuđenu gomilu koja je čekala ukrcavanje u raketu – u tim divnim plavim odijelima, s isfeniranim frizurama i umjetnim trepavicama – malo tko nije osjetio mješavinu ganuća i ponosa što cure lete u svemir. A da ne spominjemo trenutak kada Katy Perry ljubi tlo, dok ostatak ekipe poručuje nama zemljanima da se visoki snovi isplate i da nikada ne treba od njih odustati.
Uostalom, otkako je Donald Trump na svojoj inauguraciji čvrsto obećao da će za njegova mandata zemljani zabiti zastavu na Mars, a Elon Musk sa žarom u očima kimnuo – sve se češće priča o scenarijima koji su do jučer djelovali kao znanstvena fantastika: putovanju na Mjesec ili čak Mars.
Turizam, ali make it galaktički
Svemirski turizam možda zvuči kao šala iz Austin Powersa, ali realnost je – ljudi su već gore bili. Prvi turist, Dennis Tito, odletio je u orbitu još 2001., dok smo mi pokušavali skinuti Britney s Napstera. Od tada je, uglavnom o svom trošku, u svemir otputovalo šezdesetak ljudi. Istina, većina njih je jedva zagrebala atmosferu – više neka luksuzna parabolična vožnja nego full-on Stanley Kubrick iskustvo – ali ipak.
Richard Branson i Jeff Bezos su otišli korak dalje i doslovno se vozaju gore. Bezosova raketa New Shepard i Bransonova svemirska letjelica VSS Unity redovito lansiraju bogate avanturiste prema rubu atmosfere. SpaceX pak nudi nešto ozbiljnije: njihova Crew Dragon kapsula već je spajala s Međunarodnom svemirskom postajom (ISS), a planovi uključuju i letove oko Mjeseca, pa čak i Mars.
Koliko je realno da ćemo ići na Mars?
E sad – svi mi koji jedva odemo do Splita kad nije sezona, možemo se pitati: a kad ćemo na Mars? Elon Musk tvrdi da je cilj kolonizacija, no stručnjaci su malo manje entuzijastični. Tehnologija za put do Marsa još nije tu, barem ne za put koji traje manje od četiri godine – bez jamstva da ćeš se vratiti sjećajući se vlastitog imena. A tu su i “sitnice” poput smrtonosne kozmičke radijacije, ekstremnih temperatura, nulte gravitacije i vrlo ograničenog WiFija. Uz sve to, boravak na Marsu bi trajao najmanje 112 dana, a u najgorem scenariju – više od 1300. Znači, ako ti godišnji traje šest tjedana, nisi target publika.
Za koga je onda svemirski turizam?
Za ljude s neto vrijednošću većom od 30 milijuna dolara – tzv. UHNWI (Ultra-High Net Worth Individuals). Virgin Galactic već nudi karte po cijeni između 250.000 i 500.000 dolara, dok SpaceX drži cijene tajnima, ali šuška se o brojkama oko milijardu dolara za dulje misije. Pa i kad se spusti cijena, problem ostaje: tko ima pet godina slobodno? I tko želi provesti to vrijeme u konzervi s recikliranim zrakom, jedući gel i promatrajući crvenu prašinu? Čak ni milijarderi nisu toliko dosadni.
Ali ima i ozbiljnih ideja
Lockheed Martin planira „Mars Base Camp“ – znanstvenu stanicu u orbiti oko Marsa, kao poligon za proučavanje tla i odluke gdje eventualno sletjeti ljude. Amazonov Orbital Reef zamišljen je kao svemirska verzija hotela Kempinski – jer kad si već u nultoj gravitaciji, želiš da ti bar lobby miriši na sandalovinu. Tu su i planovi za Voyager Station – hotel u orbiti s restoranima, teretanama i laboratorijima. Nema još datuma otvaranja, ali renderi izgledaju kao da ih je dizajnirao netko tko jako voli Interstellar.
Ima li to smisla?
Ovisi koga pitaš. Stručnjaci tvrde da bi pogled na Zemlju iz svemira mogao promijeniti način na koji najbogatiji ljudi razmišljaju – možda shvate koliko je planeta krhka i vrate se sa željom da nešto poprave. Možda. S druge strane, sve to baca pitanje etike: dok planeta gori i pola svijeta nema pitku vodu, milijarderi se igraju astronauta. Svemirski turizam zasad ostaje nešto između high-tech eskapizma i PR parada u orbiti. No tko zna – možda Musk stvarno ima asa u rukavu. Možda Mars nije tako daleko. A možda je samo pitanje kada će se neka girlboss zainatiti i odlučiti da joj stakleni strop nije dovoljan, nego da joj treba cijela galaksija. Cure, uz vas smo!
