Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti učenja na temelju prethodnog iskustva, prilagođavanja novim situacijama te razumijevanja apstraktnih ideja. Ipak, nije ju moguće jednoznačno odrediti jer ona obuhvaća velik broj međusobno neovisnih sposobnosti pa tako nailazimo na vrlo raznolike definicije inteligencije. Ono u čemu se većina slaže jest da je ona naprosto potencijal, a ne konačno razvijena osobina te je kao takvu treba razlikovati od mudrosti. Jednostavnije rečeno – inteligencija nam pruža mogućnost da u određenoj situaciji postupimo mudro; hoćemo li to zaista učiniti ovisi o mnoštvu drugih faktora.
S obzirom na navedeno, zaključujemo kako inteligencija sama po sebi nije garancija životnog uspjeha i sreće, a nerijetko dolazi s prilično neugodnim nuspojavama o kojima se rijetko razgovara. Ernest Hemingway rekao je „Sreća kod inteligentnih ljudi najrjeđa je stvar za koju znam“, a ako je za vjerovati onome na što se gotovo svaka iznadprosječno nadarena osoba žali, nije bio u krivu. Stanja poput egzistencijalne tjeskobe, socijalne izolacije, emocionalne nestabilnosti te kontinuiranog osjećaja nezadovoljstva uslijed neispunjenja suludo visokih ciljeva predstavljaju svakodnevicu visoko inteligentnih ljudi.
Njihov mozak živući je paradoks – istovremeno sposoban generirati tisuće ideja, no nedovoljno dobar u upravljanju svim tim konceptima. Poput internetskog pretraživača s previše otvorenih prozorčića, um visoko inteligentne osobe gotovo uvijek je na granici burn outa.
Neutaživa glada i vječni osjećaj nedostatnosti
Kognitivan svijet nadarenih pojedinaca toliko je šarolik da je jedan, naizgled beznačajan podražaj dovoljan okidač za cijelu bujicu ideja i novih pitanja. Međutim, na neka pitanja nije moguće pronaći odgovore, a sva sila informacija kojom se simultano žonglira učestalo dovodi do još veće konfuzije. S obzirom na to da sofisticirani mozak ne dolazi s uputstvima za uporabu, neutaživa glad za novim saznanjima nerijetko rezultira nezadovoljstvom te, ironično, osjećajem nedostatnosti. Svaka visoko inteligentna osoba svjesna je koliko toga ne zna i koliko toga nikada neće moći spoznati, što može voditi ka egzistencijalnoj tjeskobi i popratnim depresivnim fazama. Prisjetite se Munchovog Krika – prikazani lik zasigurno je bio blagoslovljen zavidnim IQ-om.
Od inteligentnih ljudi uvijek se očekuje fantastičan rezultat, neovisno o tome čemu su se odabrali posvetiti. Pritisak okoline nerijetko se počinje manifestirati već u ranom djetinjstvu jer roditelji nadarene male osobe oduševljeno pripovijedaju o njenim sposobnostima, ni ne shvaćajući da dijete time vlastitu vrijednost uči povezivati isključivo s uspjehom. Prvi put kada uspjeh izostane, a neminovno je da će se to prije ili kasnije dogoditi, nadareno dijete ostaje posramljeno i sve više sumnja u vlastite kvalitete.
U kakvoj su vezi talent i loše radne navike?
Kao što smo, diskutirajući o zavođenju i ljepoti, svi upoznali onu narodnu „Ne j… lijep nego uporan“, slično bismo mogli reći za odnos inteligencije i uloženog truda. Naime, svi oni prosječne, ali i nešto niže mentalne sposobnosti učestalo moraju uložiti veći napor kako bi postigli rezultat koji nadarene osobe postižu gotovo usputno. Međutim, takav pristup djelotvoran je isključivo na kratke staze, a više se puta u praksi pokazalo kako je životni uspjeh maraton, a ne sprint. Visoko inteligentne osobe i same kao jedan od najvećih vlastitih nedostataka navode loše radne navike i neorganiziranost. S obzirom da im je njihov urođeni potencijal više puta kroz život držao glavu iznad vode, navikli su oslanjati se isključivo na njega te zanemarili važnost kontinuiranog truda i rada, a spomenuto kad-tad dođe na naplatu.
Oluja zvana emotivni život
Osim toga, emocionalni život visoko inteligentnih osoba vrlo je turbulentan. S obzirom na nenamjernu naviku konstantnog analiziranja i promišljanja, često su zaokupljeni „vječnim pitanjima“ poput onih o smislu života, postojanju boli i patnje u svijetu, odnosu između dobra i zla unutar svakoga od nas i slično. Nemogućnost pronalaženja jasnog odgovora na spomenuta pitanja dovodi do osjećaja tjeskobe, a priča postaje još usamljenija jednom kad shvate da nema puno onih, nalik njima, s kojima bi mogli podijeliti svoje dileme. Zbog toga se učestalo zapliću u perpetualni krug razmišljanja, zaboravljajući pri tome jednostavno proživjeti sve svoje emocije.
Navedeno je poznato kao intelektualizacija emocija, odnosno besprijekorna mogućnost opisivanja određenog osjećaja, njegova uzroka te posljedica, ali potpuna nemogućnost njegovog istinskog proživljavanja i otpuštanja. Ne kaže se bez razloga da inteligentne osobe žive u umu umjesto u tijelu. Posljedično, to dovodi do nešto težeg uspostavljanja bliskih odnosa s drugima, a visoko inteligentni pojedinci učestalo navode kako bi vlastiti IQ rado mijenjali za osjećaj istinskog pripadanja.
Imajući u vidu sve opisano, jasno je kako visoka inteligencija dolazi uz visoku cijenu, a svaka medalja uvijek ima dvije strane. Istina, nitko od nas nije u mogućnosti izabrati potencijal s kojim je rođen, no možda bismo se mogli složiti da ima nešto istine u onome – ignorance is bliss.
Naslovna fotografija: Unsplash+
