Tko se toga sjeća?

HVATAČI SNOVA: O čemu ovisi hoćemo li se sjećati svojih snova?

Nika Kovačić
13.04.2025.

Svi smo mi barem jednom probudili s osjećajem da nam se nešto važno dogodilo u snu, ali kad smo pokušali prisjetiti se detalja – ništa. Snovi su čudni, apstraktni, kao da lebde izvan dosega našeg svakodnevnog uma. I iako svi sanjamo, najčešće se ne sjećamo svojih snova. Zašto je to tako? Zašto se neki ljudi uvijek sjećaju svojih snova, dok drugi, poput mene, često ostanemo prazni, poput snova koji su nestali čim smo se probudili?

Kažu da postoje tri grupe ljudi koji se teško daju hipnotizirati. Oni koji više od svega vole držati sve konce u svojim rukama i drže se razuma kao pijani plota, oni s nedostatkom mašte i oni kojima klikeri u glavi, da budemo pristojni, sporo rade. No, događa li se nešto slično možda i s našim snovima? Naime, najnovija istraživanja govore o tome da postoji nekoliko faktora koji utječu na to hoćemo li se sjećati svojih snova, a prvi od njih je – naš stav prema snovima. Ako imamo pozitivan odnos prema snovima, ako ih doživljavamo kao nešto vrijedno pamćenja i refleksije, veća je vjerojatnost da ćemo se sjećati njihovih detalja. Dobar je osjećaj kad nas snovi ne plaše, već nas fasciniraju, i kada smo voljni posvetiti im pažnju čim otvorimo oči.

Nadalje, tu je i sklonost prepuštanju mislima koje slobodno lutaju. A to znači da nas naša svakodnevna sklonost maštanju i razmišljanju o različitim stvarima tijekom dana, poput zamišljanja i ponavljanja situacija, može učiniti sklonijima pamćenju snova. Sanjari, ljudi koji često danju maštaju, vjerojatnije će se sjetiti svojih snova jer su naviknuti posvetiti pozornost na te apstraktne, fantastične svjetove. Ako sanjarim po danu, lakše mi je uhvatiti se za te „prolazne“ trenutke snova.

Foto: Unsplash+

Tri faktora utječu na vašu vjerojatnost da se probudite ujutro i sjetite se bilo kojeg sna. Vaš stav prema snovima, sklonost lutanjima misli i specifične karakteristike vaših obrazaca spavanja.

Maštanje i sanjarenje po danu

Zvuči logično. No to ne znači da je to dovoljno da biste se svojih noćnih priča živo sjećali, jer značajnu ulogu igra i kvaliteta spavanja. Iako svi sanjamo, najčešće se sjećamo snova kad smo se probudili nakon dugih noći sna, kada smo proveli dovoljno vremena u REM fazi. Ta faza sna, koja se povezuje s najživopisnijim snovima, pokazuje aktivnost mozga koja je vrlo slična onoj kada smo budni. Što više vremena provedemo u REM-u, veća je vjerojatnost da ćemo se probuditi s jasnoćom i prisjetiti se što smo sanjali.

No, nije uvijek dovoljno samo imati kvalitetan san – važno je i to u kojem se trenutku probudimo. Ako se probudimo usred dubokog sna, kojeg karakterizira niža aktivnost mozga, manja je vjerojatnost da ćemo imati snagu da se prisjetimo snova. Ali, kada smo se probudili nakon dužeg REM sna, sve je jasnije, sanje su živopisnije i lakše ih je „zabilježiti“ u svom umu.

Foto: Unsplash+

‘Nemojte mi se obraćati rano ujutro!’

No, činjenica je da je sjećanje na snove često prolazno i osjetljivo na razne distrakcije, a to znači da su tako krhki da ih mogu uništiti razni razgovori, razmišljanja o dnevnim obvezama ili čak alarmi. Srećom, kažu da neke osjećaje i slike možemo zadržati, ali samo ako im se nakon buđenja posve posvetimo.
Tijekom vremena i noći vježbanja naučila sam to da ako želim pamtiti san, trebam biti spremna na to prije nego zaspem.

Umjesto da samo čekam da mi se snovi „dogode“, odlučujem mentalno prihvatiti ideju snova, gotovo kao da ih pozivam. I čim se probudim, ne dopuštam da mi dan preuzme moju pozornost prije nego što zabilježim sve što mogu – jer, u tom mirnom trenutku, sve je jasno, jer sjećanje na snove nije samo slučajnost, niti nešto čemu se prepuštamo bez kontrole. Ono je rezultat našeg stava, naših svakodnevnih navika i, naravno, kvalitete sna. Možda nas snovi ne vode uvijek na očigledne, mirne staze, ali oni su uvijek tu. Samo ih treba znati uhvatiti.

Naslovni vizual: Unsplash+

Pročitaj više

stani na loptu

Luksuz dostupan privilegiranima ili zaokret u stilu života nužan za mentalno i fizičko zdravlje – je li danas uopće moguće živjeti sporije?

Nisam ja kriv, nego moji geni!

Ili kako se izvući iz nevjere uz malo DNK i mnogo bezobrazluka.

Trebamo li razapeti ghostere?

Zašto nestajanje bez službenog objašnjenja u pravilu uvijek tako gadno boli, je li bolje naglo povući flaster ili neprekidno živjeti u ciklusu nada i očaja te što se zapravo krije iza njega?

Ne možete vi nas toliko malo platiti, koliko mi možemo raditi – godinama je glasila omiljena šala svih zabušanata na poslu. No, hej! Zašto nam nitko nije rekao da zbog ljenčarenja možemo dobiti i ekstra bolovanje? Naravno, ovo je samo crna šala, jer boreout sindrom može biti podjednako štetan kao i njegov ambiciozni brat blizanac zvan Burnout.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.