Body shaming – stoljećima star, omražen te više nego dobro poznat koncept omalovažavanja na temelju fizičkih obilježja. Na sam spomen tog izraza naučeni smo gotovo automatski pomisliti na situaciju u kojoj je osoba punijeg stasa izložena ponižavajućim i uvredljivim komentarima upravo zbog spomenute tjelesne konstitucije. Dugi niz godina mediji, modna industrija i društvo općenito slali su ženama diljem svijeta poruku kako su obline nepoželjna pojava, a vitko tijelo jedini sinonim za ljepotu. Još sredinom dvadesetog stoljeća vojvotkinja od Windsora Wallis Simpson izjavila je kako žena ne može biti prebogata ili premršava.
Kult mršavosti
Kult mršavosti nastavio se dugo nakon nje pa nešto moderniju inačicu njezine izjave pronalazimo u onoj poznatoj „Nothing tastes as good as skinny feels“ koju je popularizirala ikona modnog svijeta Kate Moss tijekom intervjua za Women’s Wear Daily 2009. godine. Iako kontroverzna i snažno kritizirana, upravo ta rečenica postala je mantrom cijele jedne ere stoga ne čudi što se mnoštvo žena osjećalo posramljeno i krajnje nezadovoljno vlastitim izgledom.
Zašto body positivity pokret izostavlja mršavice?
Srećom, u posljednje vrijeme svjedoci smo pozitivne promjene koja na krilima body positivity pokreta uspješno širi definiciju poželjnog izgleda. Modna industrija polako, ali sigurno otvara vrata raznolikosti, a dodatnu snagu tome najčešće daju društvene mreže čiji je utjecaj globalan. Tijela svih oblika i veličina dobivaju adekvatnu reprezentaciju i zastupljenost u medijima što se nesumnjivo pozitivno odražava i na privatnu sferu, odnosno osobno poimanje vlastitog izgleda. Žene, ali i djevojčice, pregledavajući razne portale, publikacije i društvene platforme napokon pronalaze nekog nalik sebi
No što se paralelno s usponom novih trendova dogodilo s poimanjem ranije spomenutih mršavica? Iako je body positivity definiran kao društveni pokret usmjeren ka prihvaćanju ljudskog tijela u svim njegovim verzijama, one nerijetko ostaju izuzete iz te jednadžbe. Na prvi pogled posve logično – zašto bi uvažavanje nečega što je naizgled ne samo društveno prihvaćeno već donedavno i glorificirano uopće trebalo posebno naglašavati? Čini se razumnim što je cjelokupni koncept prihvaćanja vlastitog kao i tuđeg tijela izgrađen dominantno na prepoznavanju ljepote oblina.
Isticanje vitke figure kao provokacija
Međutim, baš kao i svaka druga društvena pojava ni body positivity nije bez mane. Odavanje priznanja figuri koju bismo okarakterizirali kao thick nerijetko se postiže komparacijom s mršavim ženama, no ovoga puta predstavljenih u vrlo negativnom svjetlu. Isto ono društvo koje je ne tako davno posramljivalo žene zbog debljine sada ih posramljuje zbog mršavosti, a isticanje vitke figure nerijetko je shvaćeno kao neukusna provokacija. Među recentnijim primjerima nalazi se suradnja Emily Ratajkowski s M Le Magazine du Monde, odnosno editorijal u kojem Emily na jednoj od fotografija pozira odjevena u plus size traperice.
Licemjerje ili sloboda kreativne ekspresije?
Velik dio javnosti fotografiju je protumačio kao suptilan, ali vrlo uvredljiv komentar upućen ženama većeg konfekcijskog broja, a društvene mreže preplavili su komentari o licemjerju jer, kako ističu, nespojivo je da Ratajkowski kao autorica knjige “My Body” u kojoj zagovara izgradnju pozitivne slike o vlastitom tijelu pristaje snimiti takvo što.
No je li uistinu riječ o licemjerju ili naprosto o slobodi kreativne ekspresije, s obzirom na to da svaka od snimljenih fotografija prikazuje Emily kako se poigrava raznim odjevnim predmetima, stilom i veličinom vrlo raznolikim? Je li Ratajkowski, samopouzdano pokazavši figuru, naumila uvrijediti plus size zajednicu ili je, upravo u skladu s onim izrečenim u knjizi, odlučila dočarati kako to izgleda kada se žena osjeća ugodno u vlastitoj koži neovisno o odjeći koju nosi ili pak tuđoj percepciji prihvatljivog?
Nemilosrdne kritike na račun manjka kila
Biti vitka i osjećati se dobro zbog toga postalo je neprimjereno reći naglas, a pravo na isticanje ljepote vlastitog tijela društvo je iz nekog razloga odlučilo uskratiti mršavicama. Štoviše, nemilosrdne kritike na račun manjka kilograma upućene iznimno vitkim ženama postaju sve učestalije. Skinny shaming se neprimjetno uvukao u sve pore privatnog i javnog – od „dobronamjernih“ komentara okoline, senzacionalističkih naslova u medijima koji vitke figure manekenki i glumica učestalo pripisuju uporabi opijata ili poremećajima u prehrani sve do integracije u popularnu kulturu stihovima poput “say he don’t like them boney, he want something he can grab”.
No ovoga puta takve izjave prolaze nezapaženo, ne pridaje im se gotovo nikakva težina, a osobe koje odluče podići glas protiv skinny shaminga proziva se za whataboutism, odnosno iznošenje manje važnog problema u svrhu prebacivanje fokusa umjesto orijentiranja na istinski problem. Zašto je društvo objeručke prihvatilo skinny shaming kao potpuno normalan fenomen?
Thin privilege
Jedan od razloga zasigurno leži u tzv. thin privilege, navodnim privilegijama koje kroz život prate svaku vitku ženu. I zaista, kao mršavica s konfekcijskim brojem 34 za koji je zaslužna isključivo genetika složit ću se da je odrastanje uz časopise čije su naslovnice krasile žene građene baš poput mene imalo svojih prednosti. No postoji i druga strana medalje, a rijetki su upoznati s cijelom paletom neugodnih komentara koje upravo ta nenamjerna mršavost donosi:
Daj pojedi sendvič, prepolovit ćeš se!
Nitko prirodno ne izgleda tako, sigurno se izgladnjuješ..?
Ravna k’o daska!
Muškarci vole malo mesa, samo psi se igraju s kostima.
A da posjetiš liječnika?
Je li doista nemoguće diskriminirati ono ‘popularno’?
Ovo je samo djelić komentara s kojima se nosim cijeli život, a koji su svoj puni zamah dobili usporedno sa završetkom size 0 ere. Posve sam sigurna da moje iskustvo nije jedinstveno. Gotovo svaka vitka djevojčica i žena na vlastitoj je koži osjetila razornost takvih opaski, a njihove posljedice na (mentalno) zdravlje, samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti identične su onima koje donosi fat shaming, no s jednom važnom razlikom – ovakav vid komentiranja tuđeg izgleda ne smatra se neprimjerenim.
Činjenicu da je vitka građa tijela dugi niz godina predstavljala standard ljepote društvo je protumačilo kao zeleno svjetlo za beskraj neumjesnih komentara, a sve s premisom kako je nemoguće diskriminirati ono „popularno“. Osim toga, velik pritisak stavljen na sve one žene koje se nisu uklapale u tadašnji ideal urodio je odbojnošću prema onima koje su tu nekoć visoko cijenjenu vitkost održavale bez ikakva truda.
Budi mršava, ali ne premršava!
No objašnjenje ne treba tražiti u svima poznatoj, iako netočnoj uzrečici „Žena je ženi vuk“ već u nerealnim zahtjevima društva i očekivanjima stavljenim pred svaku ženu. Budi mršava, ali ne premršava. Imaj obline, ali samo na pravim mjestima. Brini o izgledu, no ne ostavljaj dojam površnosti. Izgledaj lijepo, onako kako drugi očekuju da izgledaš. U svijetu koji ženama nerijetko uskraćuje prostor, od djetinjstva smo, često i nesvjesno, odgajane jedna u drugoj vidjeti konkurenciju, a internalizacija takvih nametnutih stavova snažno dolazi do izražaja kada je riječ o evaluaciji ljepote.
Redefiniranje standarda ljepote
Odavanje priznanja jednom tipu tijela učestalo dolazi u paketu s uskraćivanjem tog priznanja onom drugom. No size acceptance, jedna od temeljnih ideja body positivity pokreta, ne bi trebala služiti kao metoda poticanja rivaliteta među ženama. Istinski body positivity ne zahtijeva odabir točno određenih skupina koje imaju pravo osjećati se ugodno u vlastitoj koži i s ponosom to isticati; umjesto toga on teži kreaciji sigurnog prostora za sve. Prostora u kojem žena ženi nipošto nije vuk, već onog u kojem stvarajući mjesto za sebe ujedno stvaramo mjesto i za nju, potpuno drugačiju, ali jednako vrijednu.
Rješenje, stoga nije u deklarativnom redefiniranju općeprihvaćenih standarda ljepote pri čemu u praksi jedan okvir naprosto mijenjamo drugim nego u uzajamnom uvažavanju i stvaranju osjećaja (samo)poštovanja neovisno o tome kakav je izgled trenutno „in“. Modna industrija se u tom pogledu nameće kao logičan predvodnik upravo iz razloga što je u javnosti percipirana kao jedna od najinovativnijih te ona s ogromnim utjecajem na javno mnijenje.
Inkluzija i osjećaj prihvaćenosti
Ukoliko je konačan cilj inkluzija tada pozdravljanje dolaska plus size modela na scenu ne bi trebalo rezultirati posramljivanjem mršavica jer slijedeći takvu logiku korijen problema ostaje isti. Svaka žena koja se ikada našla „s krive strane trenda“ upoznata je s negativnim posljedicama koje takva isključivost donosi. Kada je riječ o ljepoti, prihvatiti jedno ne znači kategorički odbaciti ono drugo, pogotovo uzme li se u obzir da koncept ljepote nikada nije bio isključivo stvar vanjštine, već za sobom povlači i znatno dublja pitanja – ona o vlastitoj vrijednosti, našem mjestu u svijetu, prihvaćenosti u društvu i sl. Ipak, čini se da je pred nama kao društvom i dalje dug put. U današnjem svijetu, svijetu u kojem se trendovi smjenjuju brže no ikad, čin prihvaćanja djeluje gotovo kao bunt, no ujedno je i jedini pravi korak ka istinskoj promjeni.
Naslovni vizual: Unsplash; animacija: Canva
