Sjedila sam u stanu najbolje prijateljice i, potpuno stopljena s kaučem s kojega nisam željela ustati, mrzovoljno komentirala da nerado napuštam ovo ugodno druženje samo kako bih se mogla pojaviti na drugom, znatno manje ugodnom. „Zašto uopće ideš ako ti se toliko ne da?“, postavila je prijateljica vrlo logično pitanje. „A što ja znam… Dogovoreno je još prije nekoliko tjedana i bed mi je otkazati…“, odgovorila sam pokislo. „Ok, ali zašto si uopće pristala ako znaš da te umara? Izraz lica ti je kao da ideš na vađenje umnjaka, a ne na kavu.“, nastavila je. „Vjeruj mi, radije bih išla vaditi umnjak…“.
Nije bila riječ o kavi s lošom osobom. Štoviše, objektivno gledajući, radilo se o nekome potpuno solidnom – ni po čemu manipulativnom, prevrtljivom ili toksičnom. Naprosto nije bila riječ o mojoj osobi – nekome s kime sam na istoj valnoj duljini, s kime se bez puno riječi razumijem, s kime se od srca smijem, nekome koga jedva čekam vidjeti. Savjest me neopisivo grizla. Kako je moguće da nemjerljivo više zazirem od susreta s nekim takvim nego, recimo, s bivšim kojega uistinu treba izbjegavati u širokom luku? Prisjetila sam se posljednjeg susreta s njim – onog kada sam išla pokupiti punjač za mobitel, pidžamu i parfem koji su ostali kod njega. Iako sam znala da će me dočekati osoba kojoj bi na čelo trebalo tetovirati znak upozorenja, nisam osjećala ni približan grč u želucu. Došla, pokupila, otišla – neki moderan veni, vidi, vici nakon kojeg se više nisam osvrtala, i postoji dobra šansa da bih u potpunosti zaboravila taj susret da nije ovog teksta koji me ponukao da se prisjetim.
Druženja koja beskrajno iscrpljuju
Toliko je nebitno bilo, toliko nepamtljivo, toliko low effort – za razliku od kave s početka priče koja me proganjala, zauzimala ogroman mentalni prostor i crpila zadnje atome energije. Mora da sa mnom nešto nije ok… Kakva sam ja to osoba ako na kraj lakše izlazim s toksičnim nego s ‘meh’ odnosima? To pitanje konstantno mi se vrzmalo po glavi te sam analizirala, čačkala, kopala, krivila se, i vrlo vjerojatno upravo zbog te krivnje uporno pristajala na druženja koja su me beskrajno iscrpljivala. S tom osobom nije ništa krivo, ponavljala sam si… Pa što ako ne dijelimo interese, ako smo u potpuno različitim životnim fazama, ako nam se svjetonazori slažu ‘kao Amer i Rus’ – neću valjda odbaciti posve dobru osobu zato što mi baš i nije kliknula? Dobrih ljudi nema na bacanje…
Ipak, u jednome sam trenu došla do limita, ili, bolje rečeno, razne obveze dovele su me do te točke. Bila sam primorana smislenije organizirati vrijeme, stoga su se i ‘meh’ kave prorijedile. A ja sam, u vrtlogu svih tih zadataka kojima sam balansirala istovremeno, shvatila da napokon dišem. Moje vrijeme najednom je bilo usmjereno na ono bitno – poslovne obveze koje sam morala odraditi i privatne odnose u kojima sam istinski uživala. Grč je nestao, zajedno s kavama na koje sam do tog trena odlazila kao po kazni.
Grč je nestao, ali guilt trip je i dalje bio prisutan
Guilt trip je i dalje bio latentno prisutan, no priznajem da sam previše uživala u mentalnom prostoru koji se otvorio jednom kada su ‘meh’ kave nestale, pa sam krivnju pomela pod tepih i okrenula se ugodnim druženjima. Ipak, neki podsvjesni dio povremeno bi mi prišapnuo da je kod mene zasigurno prisutan kakav defekt ako osjećam toliko olakšanje nakon prekida komunikacije s posve dobrom osobom. Vrlo vjerojatno bih se grizla do kraja života da nedavno nisam nabasala na članak pod nazivom „Ambivalentni odnosi pogubniji su od toksičnih“.
Naime, ono što žargonski nazivam ‘meh’, stručnjaci su okarakterizirali kao ambivalentno. Mogu, ali ne moram. Pojavit ću se, ali ne žudim za time. Ne čini mi se loše, ali ne bih rekla ni da je dobro. Ne raduje me, ali odradit ću. Nit’ smrdi, nit’ miriši, rekla bi moja baka… No što je točno pogubno u takvim odnosima? Ako nas kvalitetni odnosi pune energijom i čine zdravijima, a toksični prazne i narušavaju zdravlje, ne bi li bilo logično da su oni između upravo to – između? Siva zona u kojoj nećemo procvjetati, no jednako tako ne bi nas trebala oštetiti?
Mentalna konfuzija zvana ‘nit smrdi nit miriši’
Čini se, naime, da ipak nije tako, a ja sam, poput velikog broja ljudi, upala u zamku takvog razmišljanja koje je rezultiralo onim kroničnim grčem u želucu. Vanessa Van Edwards, bihevioralna psihologinja i stručnjakinja za komunikaciju, svoj je rad posvetila istraživanju ambivalentnih odnosa te posljedica koje ostavljaju. Ističe da se pogubnost ambivalentnih odnosa krije u mentalnoj konfuziji kojom su praćeni. S obzirom na to da ne možemo jasno definirati što nam točno ‘ne sjeda’, jesmo li prijatelji s određenim osobama ili nismo, mogu li nas te osobe razumjeti, razumijemo li mi njih, hoćemo li pronaći zajednički jezik ili nećemo, isplati li se truditi ili ne, ogromna količina energija odlazi na promišljanje i analiziranje, a krajnji rezultat rijetko je zadovoljavajuć. Umjesto jasnog da/ne odgovora, neprestano se vrtimo u istom, začaranom krugu mentalnog seciranja.
Pozitivni, kvalitetni odnosi naše su jasno „DA“ – sve one osobe oko kojih ni najmanje ne dvojimo, kojima se iznimno radujemo, zbog kojih ćemo u tren oka presložiti vlastiti raspored kako bismo ih barem na kratko vidjeli. Na suprotnom kraju spektra nalaze se oni koji su jednako jasno „NE“ – ni oko njih ne dvojimo, samo na nešto drugačiji način. Posve smo sigurni da nisu ‘our cup of tea’, da ih ne želimo u blizini, a ukoliko nas situacija ipak natjera na kontakt, pripravni smo na najkraći, najpovršniji mogući susret u koji nećemo ulagati gomilu truda i energije. Iako je riječ o dvije dijametralno suprotne kategorije odnosa, ono što ih povezuje je apsolutna mentalna jasnoća – da je da, ne je ne, a potreba za beskrajnim seciranjem ne postoji. Ambivalentni odnosi nisu praćeni tim luksuzom, a neprestano ruminiranje o njima ono je što posljedično izaziva nemir, grč, stres i iscrpljenost.
Bi li bilo bolje da otkažem?
Kako bi što zornije dočarala dinamiku takvih odnosa, Van Edwards navodi primjer: „Prisjetite se prijatelja za kojeg, kada vidite dogovor u kalendaru, pomislite „Bi li bilo bolje da otkažem? Nemam energije za to…“, a zatim sami sebi nastavljate pojašnjavati „…ali prijatelji smo već godinama. Bilo bi nepristojno otkazati“. Naposljetku se natjerate na susret za koji jedva čekate da završi, a vaš unutarnji monolog cijelo vrijeme zvuči otprilike ovako „Zašto sam uopće došao? Pa mi se ni najmanje ne razumijemo. Je li ovo uopće prijateljstvo? Je li samo gubitak vremena? Zašto si ovo radim? Zašto se najednom osjećam iscrpljeno? Bilo bi bolje da sam ostao doma…“. To je ambivalentan odnos – odnos koji će vas u konačnici koštati više od onog istinski toksičnog.“
Izradite popis osoba u vašem životu
Nadalje, Van Edwards nudi savjet kako izaći na kraj, odnosno, iz ambivalentnih odnosa, a vrijeme i energiju usmjeriti ka onim podržavajućim. „Izradite popis osoba u vašem životu. Pored onih s kojima se osjećate ugodno, pored svih dvosmjernih prijateljstava za koje je neupitno da obje uključene strane uživaju u interakciji i druženju stavite kvačicu. Zatim potražite one od kojih vas lovi jeza, one koje u određenim situacijama nije moguće izbjeći, no sigurni ste da bi vam život bio nemjerljivo ljepši bez njih – označite ih minusom. Konačno, osvrnite se na imena koja su preostala – to su vaši upitnici, vaši ambivalentni odnosi. Napravite pokus – određeno vrijeme prekinite komunikaciju i susrete te promatrajte kako vaš um i tijelo reagiraju. Nedostaje li vam itko od njih? Zanima li vas kako su? Želite li s njima podijeliti novosti? Ili ste možda odahnuli? Najednom se osjećate odmornije? Unutarnji nemir naglo je iščeznuo? Vaša unutarnja reakcija ujedno je i odgovor kako dalje pristupiti kojem od popisanih odnosa.“
Jasno, stvari su rijetko crno-bijele te je posve moguće da ćemo s vremenskim odmakom shvatiti kako određeni odnosi koje bismo na prvu okarakterizirali kao ambivalentne zapravo to nisu. Svi prolazimo kroz različite životne faze i cikluse, ljudi se sastaju i rastaju, a povremene amplitude u intenzitetu prijateljstva posve su normalne. Upravo je zbog toga iskrenost pri odgovaranju na ranije navedena pitanja krucijalna – nedostaje li vam druženje s nekim, to je prilično jasan znak da je prijateljstvu poželjno dati još jednu priliku. Međutim, ukoliko vas na obnovu odnosa motivira isključivo osjećaj krivnje, vjerojatno je bolje nazvati stvari pravim imenom. Uostalom, prilično je nepošteno, prema nama samima kao i prema drugoj strani, silom ostajati u odnosu za koji je jasno da nikada neće prerasti u „DA“.
Vizuali: Canva, Unsplash+
