Neka digne ruku ona koja odrastajući uz SATC nije barem na tren poželjela biti Carrie Bradshaw. Ta fantastično odjevena žena koja, ruku pod ruku s najboljim prijateljicama, s neopisivom lakoćom trčkara ulicama New Yorka iako ne izlazi iz vrtoglavo visokih Manolica, dok cijeli njen (zavisti vrijedan) lifestyle financira ni više ni manje nego jedna kolumna tjedno! Moje (tada puno premlade) oči odrasle su uz njezine uspone i padove, a iako je Samantha oduvijek bila moj favorit, Carrie je ona uz koju sam razvila ljubav prema kolumnama. I dobrim štiklama. I lošim muškarcima.
Mr. Big nije bio samo lik iz serije; samo muškarac; samo romantična opsesija naše heroine koje se, baš kao ni cigareta bez kojih ne piše kolumne (Carrie, i za to te krivim!), ne može riješiti. Big je bio fantazija, kako njezina, tako i nas gledateljica. Suvremeni princ Šarmer prepun suvremenih mana koje su ga činile neodoljivim. Emocionalna nedostupnost odjevena u tailor-made odijela te onaj zbog kojega je nastala „I can fix him“ poštapalica. Izazov. Misterij. Nagrada za onu koja žrtvuje samo još malo i pričeka još koju minutu, sat, dan, godinu ne bi li se kockice u njegovoj glavi napokon posložile.
U ime grandiozne ljubavi
Odrastajući uz takav narativ, dobar je dio nas objeručke prihvatio tu logiku – ako nije izazovno, nije ni vrijedno. Ljubav se počela mjeriti turbulencijama, a stabilnost odnosa degradirana je u nešto dosadno, nepoželjno i nedovoljno filmski. Carrie je tada djelovala beskrajno romantično, gotovo poput junakinje kakvog bezvremenskog ljubavnog romana koja je bila spremna žrtvovati apsolutno sve – karijeru, prijateljstva, vlastiti mir, čak i samu sebe – a sve u ime grandiozne, sudbinske ljubavi. Gledali smo je zavidno, pitajući se kada će naš Big pokucati na vrata.
No umjesto Biga, na vrata je pokucalo sazrijevanje. Iste one scene koje su nas nekoć bacale u trans, najednom su izazivale val (opravdanog) bijesa.
Gledajući neprekidan niz njihovih prekida i mirenja, prosidbi i prevara, odlazaka do oltara te bježanja od istog počeli smo se pitati – kome ovo treba? Kome je ovo ikada trebalo? Kako je moguće da su nam takvo što uspješno prodali pod ideal?
Carrie je prestala biti junakinja našeg doba. Umjesto toga, počela je djelovati nekako otužno, poput osobe koja nikada nije spoznala značenje riječi samopoštovanje.
Njezine promašene izbore prestali smo iščitavati kao hvalevrijednu hrabrost, a svaki put kada je iznova otrčala Njemu, ne mareći za ono što će putem razrušiti, kokicama smo ljutito gađali TV. „Ženo, daj se zbroji!“, dobacivala sam joj poput frajera koji s kauča pokušava orkestrirati nogometnu utakmicu, a ono što me ponajviše izbacivalo iz takta bila je činjenica da su njezine kolumne orijentirane na veze i seks.
Zašto bi, zaboga, itko htio pročitati savjet osobe čiji je privatan život u takvome rasulu?!
Problem, pritom, nije bio u tome što Carrie griješi – ne postoji osoba koja u ime ljubavi nije napravila pokoju glupost. Problem se krio u tome što Carrie iz grešaka nikada ne uči. Ona vara, vraća se, dramatizira, idealizira, ruši ono što funkcionira, juri za onime što evidentno ne funkcionira, i sve to uz razinu samouvjerenosti koja bi bila uistinu impresivna da nije toliko alarmantno destruktivna. Shvativši da se sve manje prepoznajem u njezinu liku, a sve više u likovima njezinih frustriranih prijateljica, odlučila sam otkazati suradnju i njoj i svakom Mr. Bigu kojim me vlastiti život počastio.
Nekoliko godina kasnije, kreatori serije najavili su SATC nastavak „And Just Like That…“, and just like that odlučila sam svojoj nekadašnjoj heroini dati još jednu šansu, ne bih li se prisjetila svih njezinih zgoda. Treća sreća. Ovoga je puta nisam obožavala, no jednako tako nisam je ni mrzila. Na mjestu našeg nekadašnjeg love-hate odnosa sada je sjedilo suosjećanje. Jer, nekoć sam zaista bila Carrie, a voljna sam se okladiti da ste barem jednom bili i vi. Brzopleta, zanesena, pogrešna, nesposobna razlikovati anksioznost od kemije, zapletena u vlastite nezdrave obrasce iz kojih se nije bilo najjednostavnije iščupati.
Carrie je vječito pokušavala biti izabrana prije negoli je naučila birati sebe, a nelagoda koju smo osjećali gledajući je kako srlja iz fijaska u fijasko vjerojatno je najbolje što nam je ikada darovala. Dovoljno poznato da bismo se s lakoćom poistovjetili, (napokon) dovoljno odbojno da bismo rekli „May this kind of love never find me“. Ona je postala naše ogledalo ili, kako psihoanalitičarka Dina Hassan ističe, Rorschachov test za ono gdje se sami nalazimo, ovisno o tome izaziva li Carrie divljenje, bijes ili suosjećanje.
So I couldn’t help but wonder, prestajemo li se poistovjećivati s Carrie jednom kada uistinu zacijelimo, ili je tek tada po prvi put u potpunosti razumijemo?
