Ljeto 1961. na Tahitiju. Devetnaestogodišnja Tarita Teriipaia tek se zaposlila kao peračica tanjura u hotelu, gdje je odsjela ekipa koja snima film „Pobuna na brodu Bounty“, a već joj se nasmiješila sreća. Otkrili su je producenti i ponudili, ne da bude samo plesačica – običan statist u filmu, nego i sporednu ulogu. Čitaj da glumi uz bok tadašnjeg seksi boga Marlona Branda. No, mama kao mama – radi scene i plače pred producentima, odbijajući potpisati ugovor koji će njenu mladu i naivnu kći prodati Hollywoodu. „Nemoj ići“, plače mama. „Cijeli ćeš život biti nesretna i nikada se više nećeš vratiti na Tahiti i otok Bora Bora.“ No prelijepa Tarita misli da radi ono što se mora i da ribarstvo od kojeg živi njezina obitelj nije za nju i baca se naivno u ralje Branda, kao i brojne žene prije i poslije nje.
Potresne ispovijesti u biografiji
U to doba Marlon koji zavađa sve koje sretne – od Marlene Dietrich do nepoznatog uličara, ima tridesetiosam i opet je single. Upravo se razveo od svoje druge žene s kojom ima dvoje djece, a Tarita još niti ne sluti da njihov prvi romantičan susret u hotelskoj sobi završiti kao pokušaj silovanja. „Njegov dodir je bio grub i hladan, a kada je žestoko posegnuo za mnom uzvratila sam udarac“, napisala je Tahita 2005. u iskrenoj biografiji “Marlon – Mon amour, ma déchirure” (Marlon, ljubav koje ma razorila), otkrivajući da taj brutalni događaj s demoliranjem hotelske sobe nije bio izuzetak, već se ponovio bezbroj puta u četrdesetidvije godine, od njegovih svakodnevnih ljubomornih ispada, kada joj je prijetio i bičevao je do noći kada ju je brutalno pretukao dok je bila u drugom stanju i ostavio da leži u lokvi krvi.
Od slučajne fotografije do Bertoluccijevog filma
U to doba, 1962. dok se Brando i njegova Tarita vole i mrze, Francuskinja Marie Schneider ima deset godina i gnjavi mamu da je svaki dan vodi u kino, nekada i po četiri puta tjedno. No, čim je napunila 15 godina odlazi od kuće u Pariz u nadi da će i sama ubrzo zasjati na filmskom platnu. U međuvremenu radi kao model i upoznaje seks ikonu Brigitte Bardot, koja joj, budući da poznaje njezinog oca nudi sobu u njenoj kući i važna poznanstva. Četiri godine kasnije, baš kad je Marie napunila 19 godina i njoj se sreća osmjehnula, misli naivna glumica. Ispalo je da će glumiti u novom filmu Bernarda Bertoluccija i to uz bok Marlonu Brandu. Naime, njena najbolja frendica Dominique Sanda je odbila ulogu jer je ostala u drugom stanju, a Bernardo se zakačio za njenu frendicu Marie koju je, eto, slučajno snimio na zajedničkoj fotki s Dominique.
Ostalo je povijest. „Film posljednji tango u Parizu“ ušao je i filmske i povijesne knjige kao događaj 1972. o kojem su svi pričali i kao film koji veličao seksualne slobode i anonimni seks. Iako je u nekim zemljama zaradio zabranu prikazivanja, a zbog kontroverzne scene prisilnog analnog seksa redatelj je u Italiji osuđen na četiri mjeseca zatvorske kazne, film je nominiran za Oscara, a s godinama mu je umjetnički i buntovni ugled samo rastao. I nitko se pune četrdesetičetiri godine nije osvrtao na ono što je uporno govorila Marie – o tome da se i sama osjetila silovanom i poniženom na poslu, budući da su joj Bertolucci i Brando zatajili scene silovanja.
Sve dok 25. studenoga, na Dan internacionalne borbe protiv nasilja nad ženama neprofitna španjolska udruga El Mando de Alycia nije još jednom izvukla pred svjetlo medija stari video intervju kojeg je Bertolucci dao još 2013. na nizozemskom sveučilištu, a u kojem javno priznaje da nije bio fer prema Mariji Schneider te u kojem objašnjava da su on i Brando na doručku na sam dan snimanja došli na ideju da koriste maslac kao lubrikant, bez da taj detalj otkriju glavnoj glumici. „Da, bio sam, na neki način, grozan prema Mariji, jer joj nisam rekao što se događa. Želio sam snimiti reakciju nje kao djevojke, a ne kao glumice. Nisam htio da Maria glumi poniženje, bijes, htio sam da to osjeća…“.
Ono što je četrdesetičetiri godine prolazilo kao izraz ‘apsolutne umjetničke slobode i kreacije’, odjednom je zadobilo posve drugu perspektivu, a ona glasi – silovanje i seksualno uznemiravanje na poslu, a na slavnog redatelja koji je ubrzo proglašen novim Polanskim su se obrušili svi – od medija, pravnih službi do glumaca pa tako Chris Evans piše da film više nikada neće gledati istim očima, a Jessica Chastain na svom Instagramu tvrdi da je redatelj planirao silovanje.
Što bi na to danas rekla glumica Marie Schneider, koja je godinama tvrdila da joj film nije donio ništa dobroga, jer je bila premlada za ulogu seks simbola pa se više nikada nije htjela skinuti na filmu te da je zbog tog iskustva izgubila sedam godina života, koliko je bila ovisna o najtežim drogama, a nekoliko je puta pokušala i suicid, da bi se tijekom kasnijeg života posvetila borbi za više poštovanja prema ženama na filmu, nažalost ne možemo više znati jer je glumica preminula od karcinoma 2011. godine.
“Marija, to je samo film”, govorio mi je Brando. “No moje su suze bile prave, jer sam se osjećala poniženo i silovano”, izjavila je Schneider.
Možemo se jedino nadati da, u doba nakon MeToo pokreta i intimnih koordinatora na filmu više nitko nikada neće morati poput Marije reći „Možda sam trebala zvati svog agenta odvjetnika da dođu na set, jer nitko nikoga ne može prisiliti da radi ono što ne želi“, jer šutnja nipošto nije zlato, zvali se zlostavljači Bertolucci ili Brando.
