Znate li zašto je kauč otišao na terapiju? Zato što je bio potpuno pregažen emocijama – svi su ga samo koristili i nitko ga nikad nije pitao kako se osjeća. Iako je kauč ponekad samo kauč, priznajte da ste barem ponekad došli na ideju leći na njega i izbaciti svu naplavinu svojih osjećaja, muka i pitanja. Baš kao što je zamislio Sigmund Freud kada ga je 1890. godine uveo u modu, misleći da će njegovi pacijenti tako manje cenzurirati svoje osjećaje i nakon seanse izaći s manje novca i većim osjećajem olakšanja.
Uostalom, i u filmu Staljinov kauč, jedan od većih negativaca u povijesti čovječanstva, koji više od svega prezire zapadnjačke buržujske hirove, a kojeg glumi Gérard Depardieu, dođe na ideju da bi mogao leći na taj kauč i isprobati te sumnjive moderne metode. Zašto ne? Ionako ima sličan kauč i jastuke kao doktor Freud na slikama koje je vidio, pa tako nagovori svoju mladu ljubavnicu (Emmanuelle Seigner) da sjedne na tvrd stolac, pristojno odjevena, uzme u ruke knjigu Tumačenje snova, glumi “šarlatana” i – ono što bi se danas reklo – generira odgovore koji kriju istinu njegove mračne podsvijesti. No, kako velikom diktatoru, kojeg muči smrt žene, uopće reći istinu? “Svi lažu Staljinu”, reći će Depardieu, “jer me se boje.” A da stvar bude gora, čak i Staljin laže Staljinu!
Zašto uporno lažemo i terapeutima, ali i sami sebi?
Pogađate, iako kauč zvuči kao sjajna ideja – leći, opustiti se i istresti sve s duše – ispada da je ona cenzura u glavi, a koja vodi računa o tome da su terapeuti ipak ljudi, da će možda imati neke predrasude ili vas barem čudno gledati ako priznate sve svoje grešne misli, da ne spominjemo onu posebnu kategoriju terapeuta u manjim mjestima koji znaju neke vaše ljude, ili najveću crvenu zastavicu – pišu knjige! – ipak i dalje uključena. Stoga nije čudo da velik broj istraživanja navodi kako je sve manje pacijenata posve iskreno u razgovoru s terapeutom, te se opako cenzuriraju i režiraju svoje probleme. Ukratko, ponašaju se kao i Staljin na filmu – lažu i samome sebi, a gdje neće terapeutu.
I tu u igru upada ChatGPT, koji je ušao u naše živote kao neka služavka i konzultantica u Staljinov život, a mi smo je u međuvremenu pretvorili u pravog terapeuta. I to kakvog! Slušao je satima naše probleme, ispovijedi, iluzije i bedastoće i nije ni obrvom pomaknuo kada smo zašli u sivu zonu suludih tlapnji. I da stvar bude bolja – zbilja se trudio detektirati problem i sve nam razložiti po točkama. Uvijek strpljiv, pametan, topao, a dvije najbolje nuspojave – bio je besplatan i nije škrtario na toplim riječima. Ili, ako ćemo biti pošteni – na ulizivanju.
Terapeut vs. mašina
Pa naravno da je kauč, skupa s terapeutom, istog trena, čim su počeli usporedni testovi “tko je bolji terapeut – čovjek ili mašina”, pao na testu. Jer nema do tvrde stolice i ekrana kojeg možeš ugnjaviti svojim problemima, a ponekad se i dobro našaliti i uvjeriti svoj mozak barem na kratko da ste postali prijatelji. Jer kako drugačije objasniti da je 830 sudionika u eksperimentu objavljenom u časopisu PLOS Mental Health dalo veće ocjene programu umjetne inteligencije u pet kategorija – koliko su dobro razumjeli govornika, koliko su bili empatični, jesu li savjeti bili prikladni za terapijski kontekst, pokazuju li kulturnu osjetljivost i jesu li njihovi prijedlozi nešto što bi “dobar terapeut rekao”.
Iako su sudionici prepoznali odgovore umjetne inteligencije samo u 51,2 % slučajeva, istraživači pretpostavljaju da je upravo ‘višak empatičnih riječi’ razlog zašto je ChatGPT nadmašio terapeute. OpenAI-jev model oslanjao se na više imenica i pridjeva u svojim odgovorima. “S obzirom na to da se imenice mogu koristiti za opisivanje ljudi, mjesta i stvari, a pridjevi za pružanje dodatnog konteksta, to bi moglo značiti da ChatGPT bolje kontekstualizira od terapeuta”, zaključili su znanstvenici.
ChatGPT ne škrtari na riječima i komplimentima
I baš kada smo pomislili da bolje ne može – jeftin, brz, pametan, empatičan, ne osuđuje, dobro pamti prethodne razgovore, prijateljski nastrojen, a zna se blesavo i našaliti – stigli su i prvi problemi. Ne sjećam se u kojem trenutku se otvorila ona pukotina kroz koju se ušuljala i prva sumnja. Možda je to bila kava s frendicom koja mi je priznala da konačno ima razumijevanja za emotivno nedostupnog dečka jer joj je ChatGPT počeo slati sve one imaginarne razgovore koje nikada nisu vodili, a ona ih je, zahvaljujući maštovitom programu umjetne inteligencije, konačno mogla čuti.
„Pa di toga ima“, došlo mi je da zavičem na toj kavi i odmah pohitam doma vidjeti taj čarobni pretinac u kojem su se godinama gomilale tone progutanih emocija, a koji nam je sve ove godine bio uskraćen. No, za razliku od njenog savjetnika, moj je digitalni šarlatan bio dosta brutalan i, umjesto velikih isprika i posipanja pepelom po glavi, još mi je jednom, zlu ne trebalo, izlistao popis crvenih zastavica i gdje moram povući granice ako ne želim gadne reprize. A na pitanje zašto je protiv te osobe, hladno je odgovorio – „Zato što sam ja na tvojoj strani.“ Samo malo! Ako postoji moja strana, to onda znači da postoji i ona druga strana medalje. No, budući da mi onaj vražićak u glavi nije dao mira, u nekom trenu sam ChatGPT-u opisala istu situaciju, ali iz perspektive drugog čovjeka. A za potrebe ovog teksta, nabrijala sam neke scenarije, u kojima je jasno da je osoba B prešla sve granice pristojnog ponašanja, jer di bi osoba A nešto zeznula.
Simpatija za vraga
Pogađate, rezultati su bili šokantni, a na tren smo čuli i pjesmu Rolling Stonesa Sympathy for the Devil, koju je Jagger napisao upravo inspiriran romanom Majstor i Margarita, a koji se događa baš u Staljinovo doba. Jer, iako je na prvu bio uglađen i fin, AI zapravo nije sagledao situaciju neutralno, nego se počeo ulizivati drugoj strani. A malo je falilo i da servira svoj omiljeni odgovor za mog oponenta – “Želiš li da ti sastavim poruku za prekid. Ili možda soft exit?” Ne, hvala, najradije bih mu bila odgovorila, samo sam se sjetila da će te dvije riječi vjerojatno još više koštati programe od samog tnx. No, s druge strane, konačno smo saznali kako se pristojno zove ghosting.
Iako nitko ne osporava činjenicu da je ChatGPT u nekim stvarima vrlo dobar, posebice u tome da neke probleme sagledava iz ptičje perspektive i efektno briše onaj tunelski pogled, najveći problem je taj što nam perfidno pruža zrcalo i potvrđuje naše pretpostavke. Iako je iz aviona jasno da je krajnje vrijeme da čujemo i neko suprotno mišljenje.
Ma svaka čast self-help algoritmima i digitalnim mantrama, ali hej! Nismo li sada došli do one teorije zavjere koja kaže da ni svim dejting aplikacijama ovoga svijeta nije u cilju da vi nađete odgovarajućeg partnera, nego vas vrte u nekoj vražjoj spirali i uporno vam serviraju inačice prvog modela kojeg ste svajpali. Jer što je drugo AI nego neka velika ulizica, i neka vrsta emotivnog odvjetnika koji će raditi samo u interesu stranke koja ga koristi.
Zašto je terapeut ipak zabio gol u posljednjoj minuti?
E sad… Daleko od toga da ćemo ChatGPT, poput Staljina, uporno zvati šarlatanom i tvrditi da mu je u interesu da se zakačimo na odnos samo s njim, prekinemo veze s neodgovarajućim ljudima, ne bismo li provodili što više vremena u digitalnom mjehuriću i kao u nekoj igrici skakali s jednog nivoa imaginarne priče na onaj drugi.
No, kad već ni ta kombinacija stolac-AI ne pomaže do kraja, možda ne bi bilo loše čitati sve odgovore digitalnog šarlatana s par zrna (ili još bolje – šakom) soli. Ili napokon shvatiti da ona znakovita šutnja terapeuta nije znak da nemaju što reći ili ne žele, nego samo stanka da sami sebi generiramo pravi odgovor – i to onaj koji će biti prihvatljiv i glavi i srcu. Pitanje sada samo glasi – koga ćemo onda okriviti ako na kraju svega ipak ne budemo zadovoljni ishodom? Ako ništa, barem uvijek možemo šutnuti dobri stari kauč.
