Prije tri mjeseca na odjelu psihologije pojavio se novi, zgodni asistent statistike koji je na našu veliku žalost bio toliko zbunjen da je često griješio na predavanjima da smo to čak i mi, napola koncentrirani primijetili. No vrlo se brzo ustanovilo da je čovjek totalno pregorio jer ga je tik prije vjenčanja ostavila zaručnica. Navodno mu je večer prije vjenčanja priopćila da je ipak premlada za udaju i obitelj te da se prvo želi realizirati i da nije problem u njemu, ali je, eto, usred refleksija o samospoznaji slučajno upoznala neku još srodniju dušu… Pola naše grupe ponašalo se prema mladom asistentu kao da mu je netko jučer umro pa smo ubrzo predavanja pretvorili u karmine koje su završavala u tri ujutro u obližnjem bircu, a pola nas ga nije fermalo ni pet posto.
I otkant je bolji od šutnje!
Ok, situacija jest loša, ali ni upola tako strašna kao naše tragedije ghostanja. Jer što je gore od toga da vas netko s kim ste tri mjeseca prošli takav rollercoaster emocija – od onoga blesavog Hi! na WhatsAppu do onog ‘Zamišljam naš prvi susret na aerodromu, obuci nešto lagano pa ću ti odmah na stražnjim sjedalima %&*”#!!!, a na staru godinu se seliš u Irsku i ženimo se‘, na kraju jednostavno prestane odgovarati na poruke, bez se udostoji ponuditi neko upola prihvatljivo objašnjenje. Pa ova fatalna zaručnica se barem potrudila nešto smuljati.

Zašto su muškarci kao vjeverice
Naravno da je moja prva reakcija nakon što me bradati Irac (27), prema kojem je ekipa iz ‘Igre prijestolja’ nedovoljno razvijena, ghostao bila: Duboko diši i ostani cool! Pa neću valjda plakati i kukati po gradu kao profesor?! Sada samo treba izbjeći onu staru zamku da postanem naporna i da mu pošaljem deset serijskih poruka s upitnicima. Ma što deset, sto! Uostalom, ne smijem ga uplašiti jer svi dobro znamo što je rekla Elaine iz ‘Seinfelda’: ‘Muškarci su kao vjeverice. Ako ih želiš uloviti ne smiješ napraviti niti jedan nagli pokret rukom da ne pobjegnu.’ Naravno da je Elaine iz prošlog stoljeća, iako se stil njezina odijevanja već tri puta u međuvremenu vratio u modu, ali neću valjda biti tako submisivna. Zar su se zato borile sve prafeministice u mojoj obitelji?
Tako sam, naravno, razmišljala samo prvog dana, jer sam mu u međuvremenu ipak poslala nekoliko poruka koje su varirale od zabrinutih, bijesnih, furioznih do tužnih i očajnih da je živo čudo što me nije prijavio. Mislite da je odgovorio? Šest mjeseci kasnije kada bacim tu i tamo pogled na WhatsApp, naravno da me i dalje tužno gleda samo jedna kvačica, na koju bih najradije objesila sva njegova pusta obećanja.
Prema rezultatima jedne američke studije pojedinci koji vjeruju u sudbinu skloniji su prihvatiti ghostanje od onih koji idu korak po korak do veze i studenata psihologije:)
More endorfina i seksualna glad
A onda su se konačno i znanstvenici pozabavili tim gorućim problemom kako bi barem malo rasvijetlili prave razloge ghostanja. Ok, to što ipak nešto više znaju, ne znači da ghostanje manje boli, ali evo što su zaključili. Navodno je glavni problem u tome što se u nama sukobljavaju dva glavna cilja i strategije. U onom kratkoročnom, znate već što se događa – skačemo naglavačke u more endorfina, ne razmišljamo previše glavom, a glavnu riječ vode naši instinkti, seksualna glad i privlačnost, dok ona druga strana već razmišlja o nekom mirnijem odnosu, sigurnosti i vezi.

E sad, problem je što su muškarci u prva tri mjeseca žrtve tih instinkta koji su toliko jaki da im često zamagle centar rasuđivanja pa vam zbog toga obećaju cijeli svijet – i zajedničko stanovanje i ljetovanje na Zrću i doček Nove u Dublinu. I ne, oni to ne čine jer su zli ljudi, manipulatori i narcisi (iako je pola interneta puno teorija zavjere da to rade samo kako bi vas ponizili, izigrali i napakostili im), nego zato što nisu u stanju razmišljati drugačije nego kratkoročno, a u tom trenutku vjerojatno tako i osjećaju.
Navodno je 30% korisnika jedne dejting stranice bilo žrtva ghostanja, a svaki šesti je ispario kao duh. Glavni razlog – sumnja da je Tinder algoritam ‘match’ nešto zeznuo i da si uopće ne pašu
Konstraktino pitanje – ostati ili pobjeći?
I tako dolazimo do glavnog problema, jer prvog trenutka kada ta velika sila zvana fizička privlačnost malčice popusti, njima se u glavi pojavi Konstraktino pitanje – i što ćemo sad? Ostati ili pobjeći? Shvaćamo da čovjek nakon tri mjeseca odluči da to ipak nije to te da želi dići sidro i zgibati, no svi smo dovoljno odrasli da shvatimo kako nije problem zašto to činimo, nego uvijek samo to – kako.
No znanstvenici i na to imaju odgovor pa kažu da su kod nas žena obje polovice mozga nešto kao BFF koje redovito komuniciraju i savjetuju jedna drugu, dok kod muškaraca tu često vladaju smetnje u komunikaciji, da ne kažemo i zavjet šutnje. A glavni problem (ili je bolje reći napadaj panike) nastaje u trenutku kada muškarac shvati da ipak ne bi s tom ženom, kojoj je do malo prije skidao zvijezde, proveo ostatak godine, a kamoli života. Njegov prvi poriv nije da uzme čašu vina, sjedne i napravi čuveni popis za i protiv, nego – pogađate – da pobjegne glavom bez obzira.
Prvi impuls: spasi živu glavu, kako god znaš i umiješ!
Ako je doista vjerovati istraživanjima, njegov prvi impuls koju mu zvoni kao alarm u nuklearki javlja mu da odsad pa sve dok ne spasi živu glavu misli samo i isključivo na sebe. A – što je brže od ghostanja. To je kao kada u nekoj lošoj bajci puknete prstima i sve oko vas nestane. Doslovno. Vi ste se ‘spasili’, ne morate više čekati da se vaša partnerica/partner vrati s posla da joj/mu priopćite lošu vijest, a kamoli da raspravljate, svađate se i diskutirate uz suze i viku.
Ne znamo može li ovo uopće utješiti, ali da – ghosting uzrokuje duševnu bol, no zapravo, sorry, nije osoban
Ok, shvatili smo! Tip je ipak narcis, no ekipa znanstvenika je možda htjela reći da nije sve to tako osobno kao što nam se možda čini, nego da ima dosta i evolucijskih bugova. No to je nešto kao da sada neki znanstvenik otkrije da zbog činjenice da imamo višak nekog kromosoma ne možemo prestati jesti čokoladu sve dok u sebe ne utrpamo 30 giga čoksi, a ako ostanemo bez dovoljno zaliha, morat ćemo opljačkati i obližnji dućan. Zar bi to ikoga spasilo i olakšalo mu muke? I bi li ijedna porota to priznala kao olakotne okolnosti?

Smiješna ideja da te više neću vidjeti
Tko zna, možda ne bi bilo zgorega otvoriti i neka nova podistraživanja na tu temu – zašto su muškarci toliko emotivno slab spol kao što u svojoj sjajnoj knjizi ‘Smiješna ideja da te više neću vidjeti’ tvrdi sjajna španjolska autorica i feministkinja Rosa Montero. Mislim, kada je i jedna od najvećih znanstvenica svih vremena Marie Curie mogla naletjeti na takvu kukavicu, koja ne samo što joj je okrenula leđa, nego joj je zabila nož, da bi je mrtva-hladna nekoliko godina kasnije žicala da zaposli njegovu novu ženu u svom labosu, zašto ne biste i vi? Pa kad smo već kod edukacije…
Zar ne bi bilo super kada bi se na predavanjima građanskog odgoja pričalo i o tome kako svaki oblik ghostanja utječe na ostavljenu stranu psihički i fizički – kada vas netko usred emotivne priče i oluje ostavi bez odgovora? O tome koliko je to bezobzirno, uvredljivo, okrutno i potpuno asocijalno. I ne manje bitno – kako s tim osjećajima izaći na kraj.
P. S. Ne volim te, ali…
Ako smo išta naučili iz ove priče, onda je to da bismo možda svi mi, poglavito u prva tri mjeseca nove, intenzivne veze, mogli tu i tamo skinuti ružičaste naočale zbog kojih ne ostavljamo ni mrvicu prostora za neke situacije koje bi se mogle okrenuti naglavačke. I pod dva – čovjeka ipak malo vesele rezultati još jednog internog istraživanja provedenog u onoj istoj birtiji s početka priče, a koja govore da ghostanje na kraju ipak nije toliko genijalna strategija kao što to duhovi možda naivno misle.
Zapravo, to je neka vrsta kredita koji vas možda može spasi u danom trenutku, ali kasnije ostavlja itekako velike kamate i grižnju savjesti. Naime, svijet je već neko vrijeme globalno selo, a to znači da je samo pitanje vremena kada ćete u nekom od njegovih zakutaka naletjeti na kojeg bivšeg duha i da ćete, vjerujte mi na riječ, vrlo brzo shvatiti kako mu je neugodno, da se ipak sjeća svojeg ‘zločina’ te da će se velik broj njih na kraju ipak željeti ispričati za svoje ponašanje. Na stranu to je li to ikome kasnije puno pomoglo, no utješno je znati da ih taj vražji sablasni duh kao iz romana Dostojevskog ipak ne pušta na miru. I to od onog prokletog sata, minute i sekunde kada je – gad jedan prokleti – odlučio ispariti iz vašeg života.
Naslovna fotografija: Unsplash; animacija: Canva