Svaka čast mošusu, tuberozi, lubenici i Davidu Gandyju, ali novi parfemi kao da su se malo umorili od vječnog ljeta, Caprija i mirisa žudnje. Uostalom, možda smo si i sami krivi za to. Ili je bolje reći – naši neuroni, koji neprestano traže nove podražaje. Jer tek što ste nabavili novi omiljeni parfem koji vam je dizao raspoloženje i samopouzdanje u nebesa, imate osjećaj da ga više ne osjećate. A kako je nesretno skončala vaša prva mirisna ljubav može vas podsjetiti samo kada vas netko u prolazu pita – „Ma koji to parfem koristiš?“
E, na toj rečenici na kojoj ćete se poskliznuti – jer ili ste postali malo ravnodušni prema vlastitoj mirisnoj ljubavi na prvi sprej, ili je problem u tome što iz rukava ne možete izvaditi neki rijetki parfem kojeg još nitko nema – čekali su vas najinovativniji kreatori mirisa. Uostalom, beauty industrija je već odavno otkrila fatalni miris životinja – i to prije svega zato što miris drugačijeg i neočekivanog na posve drugi način dolazi do naših receptora. I očito se dugo, dugo vrti u mozgu prije nego što ga možemo smjestiti u ladicu: cvjetni, zračni, drveni, umjetni ili nešto peto. Na tom su tragu i parfemi inspirirani katastrofama svih vrsta – od preuzimanja svijeta od strane umjetne inteligencije do globalnih pandemija i zombi apokalipse.
Ako ljudi žele mikrodozirati katastrofu, što to govori o našem kolektivnom raspoloženju?
Čileanska umjetnica mirisa Agustine Zegers, koja vodi laboratorij Agar Olfactory, stvara parfeme koji su inspirirani fiktivnim scenarijima distopija i apokalipsa. Miris “bit bit” inspiriran je pandemijskom 2021. godinom, kada vam je nedostajao miris zemlje, blitve i gorkog zelenja, dok nas parfem “cero” vraća u doba kada smo se bojali milenijskog buga. Zato i miriše na rastopljeni Mac i sprženu žicu.
No zašto bi netko uopće poželio nositi takve parfeme? Izgleda da je najbliže odgovoru ideja koja se krije iza parfema Eau de Space. Priča kaže da ga je prvotno naručila NASA kako bi pripremila astronaute na prazninu svemira. No može li se astronaut, ma koliko hrabar bio, naviknuti na miris izolacije, tišine i bolne nelagode koja pomalo vuče na spaljeni odrezak, barut i oštar urin? I znači li to da oni neugodni mirisi funkcioniraju kao većina štetnih i opasnih tvori na foru mikrodoziranja – a to znači da nam malo suočavanja sa strahovima može dobro doći. Nešto po principu onoga što već odavno rade u švedskim vrtićima, gdje se više ne inzistira na sterilno čistim rukama jer se tako stječe otpornost.
Tko zna, možda smo zaista zakoračili u novu dimenziju parfema, baš kao što smo nekada otkrili – i zavoljeli atonalne tonove u glazbi. Jer kako drugačije objasniti da švedska parfemska kuća Byredo, poznata po neobičnim, umjetnički inspiriranim mirisima, svoj parfem “Eleventh Hour” reklamira kao posljednji parfem na Zemlji, dok uniseks parfemska voda “Etat Libre d’Orange La Fin Du Monde” izaziva drskim pitanjem – kako miriše sudnji dan?
Iako, nije za odbaciti niti teorija urote koja kaže – da je sve ovo samo još jedan trik kojim se moramo poslužiti da bi naš mozak, nakon duge i mučne razdvojenosti, ponovno ludo zavolio miris ljeta – i Davida Gandyja.
