Pariz je oduvijek volio hrabre ljude koji hodaju po krovovima i pročeljima zgrada. Od slavne francuske vampirice Musidore pa do tajanstvenog muškarca koji je izvodio parkour po zgradama na otvorenju Olimpijskih igara. Zna to jako dobro još jedan Amerikanac u Parizu, avangardni modni dizajner Rick Owens, koji je odlučio igrati na sličnu mističnu i mračnu kartu te je povodom svoje retrospektive obukao skulpture na pročelju pariškog Musée Galliera u dizajnerske plašteve, a izložbu nazvao Temple of Love. Rezultat je impresivan, jer u gledatelja izaziva pomalo podijeljene osjećaje, one koje su prvi prokužili stari romantičari kada su kombinirali ljepotu s malo mraka ili – zašto ne – straha.
Uostalom, kako drugačije opisati sve te divne Rickove kreacije koje oduvijek izgledaju kao da miksaju dva različita svijeta – glamur tridesetih godina prošlog stoljeća i underground kulturu. Nešto kao da je kakva siromašna Pepeljuga iz Kalifornije odlučila upasti na Met Galu pa je glamuroznu haljinu sa šiljastim remenima sašila od poderanih tkanina s izlizanim površinama. Za plašt je upotrijebila vojnu deku, a za torbu – opranu kožu. A što se princa tiče – e, njega je odlučila opako zeznuti pa je umjesto klasične male cipelice s minijaturnom petom napravila cipele koje izgledaju toliko prenapuhane kao da su preko čizama nategnuti izuzetno čvrsti baloni. Pa tko preživi ovu apokalipsu od bala, pričat će.
Okej, ako bismo morali tražiti jedan odjevni komad koji bi najbolje ispričao priču o američkom snu koji se dogodio njegovom vlasniku, to neće biti cipelice nego njegova jakna. Da, pričamo o kultnoj fotografiji koju je snimila Corinne Day, a koja nije proslavila samo Kate Moss, već i Ricka Owensa. Od trenutka kada je fotka završila u američkom izdanju Voguea, stvari su se događale lančanom brzinom – nesuđeni student umjetnosti koji se prebacio na modni dizajn te 1994. osnovao svoj brend, već je godinu kasnije na New York Fashion Weeku održao svoju reviju, pokrenuo mušku liniju, proširio poslovanje u Italiju, postao kreativni direktor francuske modne kuće Revillon Frères.
No baš kao što su Iggy Pop i David Bowie postali užasno kreativni kada su napustili Ameriku i došli u Berlin, isto se dogodilo i kalifornijskom buntovniku kada se 2003. preselio u Pariz. Jer Rick je dolaskom u Europu odlučio raskalašeni život ostaviti iza sebe i svu svoju energiju kanalizirati u kreativnost. I doista, od tog trenutka njegove revije – uvijek neovisne i provokativne – postaju istinski politički manifesti. Bilo da je umjesto modela angažirao crnačku žensku step-grupu ili poslao muškarce u tunikama s vidljivim genitalijama, Owens propituje muškost, slavi žensku snagu i briše granice između spolova.
Stoga jedan od posebnih trenutaka na izložbi koja broji stotine silueta pripada jednoj na kojoj su dvije lutke u paru. Riječ je o sjećanju na slavnu reviju iz 2016., kada su modeli doslovce hodali u paru, noseći jedan drugoga naglavačke te oponašali slavni performans britanskog umjetnika Leigha Boweryja u kojem jedna osoba porađa drugu. Iako na prvi pogled njegov rad uvijek izgleda da je inspiriran mračnom estetikom, dekadencijom te prije svega brutalističkom arhitekturom, on je prije svega užasno emotivan – i uvijek bez zadrške osoban.
– Istina, bojao sam se te važne riječi “retrospektiva”, jer mi ona uvijek malo miriše na kraj i oproštaj – izjavio je Rick Owens. Možda su njegove brige na mjestu, jer ovo je nakon Margiele i Alaie tek treća retrospektiva koju je dobio jedan dizajner. – No s druge strane, bila mi je čast biti priznat. A u nekom trenu sam se i sam pitao – pa nije li to poput Instagrama? Mjesto gdje možeš podijeliti nešto što radiš, o čemu razmišljaš i što te inspirira.
Owens je karijeru izgradio na kontrastima: nježna snaga, gotički glamur, grunge elementi i asimetrija. Njegova paleta tada je već bila stroga – crna, boja kosti, spektralno siva koju je nazvao “prašina”.
Možda je i stoga Rick ovu izložbu, koju je sam koncipirao uz pomoć kustosica, zamislio više kao privatni party, a manje kao veliku retrospektivu. A jedno od posebnih highlighta je prostorija u kojoj je replicirana stara Rickova spavaća soba, skupa s njegovim krevetom kojem pomalo pripada neko ritualno mjesto – budući da upravo na njemu Rick čita svoje omiljene autore, djela Gustavea Moreaua, Josepha Beuysa i Stevena Parrina, razgovara ili vodi ljubav s Michèle Lamy, svojom muzom, suprugom, partnericom i visokom svećenicom njegova estetskog svemira – ili naprosto sanja sve te neobične spoj(eve): sirov beton, šljokičasti plaštevi i siluete koje balansiraju između apokaliptičnog i božanskog.
A vjerojatno i mjesto s kojeg je potekla glavna inspiracija za ime izložbe. – Naime, kada sam obukao skulpture na pročelju zgrade, imao sam malo osjećaj da radim nešto nepristojno. No onda sam odlučio da ću ih iz poštovanja obući u navlake sa šljokicama jer će tako izgledati art deco. Radni naziv za taj čin bio je The Sisters of Mercy, jer izgledaju poput stoičkih časnih sestara. Taj naziv mi se svidio, pa sam pomislio… Temple of Love.
– No kada sam malo bolje razmislio, radeći cijelo vrijeme na ovoj izložbi, osjećao sam da je ‘ljubav’ najbolja riječ koju mogu poslati u svijet. Možda pomogne da se nešto i manifestira – izjavio je Rick Owens. – Obožavam da me zovu princem tame – volim zlokobni rub. No to je samo estetika. Zapravo sam uvijek pokušavao proširiti dominantne kulturne standarde koji znaju biti uski i okrutni. Provokacija je jednostavna, ali iskrena. U svijetu punom okrutnosti, malo razigranosti – a i ljubavi – ne škodi.
