očekivanja

Jesmo li svi mi ambiciozni redatelji u glavi i kontrolfrikovi koji danima unaprijed režiramo i skiciramo kadrove do najsitnijih detalja, a onda pregorimo prije svečane premijere i nismo u stanju više izbaciti onaj loš kadar kojeg, budimo realni – ima i najbolji redatelj na svijetu? Jer kako drugačije objasniti taj osjećaj kada planiramo neki poseban dan, a onda nam najmanji detalj koji je pošao po zlu sve upropasti?

Svaki doček Nove godine ide ruku pod ruku s onim „new year, new me“, ali tamo negdje oko 20. siječnja kolektivno shvaćamo da se nismo puno pomaknuli s mjesta. 1.1. je ponedjeljak svih ponedjeljaka, dan u kojem definitivno počinjemo vježbati, ostavljamo cigarete, ostavljamo slatkiše, ostavljamo bivšeg, samo da bismo se do četvrtka ponovno našli u društvu tog nekompatibilnog čovjeka, a jedini work out kojem ostajemo vjerni su međusobne svađe čije posljedice ublažavamo cigaretama i čokoladom. Treba li nam to i kako se nositi s previsokim očekivanjima, posve nebitno bili mi u Parizu ili svom starom kvartu.