„Fali mi ovo… sjedneš na kavu i nitko oko tebe te ne zna… ta moć da se izgubiš u velikom gradu…“, pomalo sjetno komentira prijateljica koja se nedavno iz velegrada preselila u manje mjesto. Suprotno od serije „Kafić Uzdravlje“ čija naslovna pjesma kaže „želite ići onamo gdje svi znaju vaše ime“, u današnje vrijeme čini se da će otići tamo gdje nitko ne zna naše ime biti prava rijetkost, a time i luksuz. I to ne samo u manjim mjestima.
Zahvaljujući tehnologiji, prije svega društvenim mrežama, imamo dojam da svi znaju sve o svima – gdje se nalaze, s kim ljetuju, što su jeli i popili… Potaknuti lajkovima i komentarima, dijelimo sve više i postajemo, baš kao što je prognozirao Andy Warhol, slavni na 15 minuta.
No u novoj eri slava postaje teret, a anonimnost stvar prestiža. Ili kao što je Warhola parafrazirao Banksy: „U budućnosti će svi htjeti biti anonimni na 15 minuta“.
Plašt nevidljivosti
Ta nova era već je ovdje, a može se uočiti i u modi. Počevši od normcore-a do nikad aktualnijeg „tihog luksuza“, neutralni, klasični, nenametljivi komadi postali su imperativ za osobe „in the know“, one koje znaju što je cool prije nego postane mainstream.
Još 2021. Vogue je iznio zanimljivu statistiku poznate platforme za preprodaju dizajnerskih komada, TheRealReal, koja pokazuje da je Chanel broj 1 za skupi nakit dok je na 2. mjestu – nitko, „bezimeni“ nakit.
Osnivačica kompanije Style Psychology u tome vidi potrebu za kontrolom: „Čak i prije pandemije, pojavila se želja za više kontrole u našim životima – kontrole nad našim podacima i kako se oni koriste, nad onim što dijelimo na društvenim mrežama. Želja za posjedovanjem nečega što je jedinstveno, anonimno, ili još bolje, personalizirano, je izraz kontrole na neki način. To kreira iluziju sigurnosti u našem umu“.
No koliko god se trudili biti istovremeno cool i anonimni IRL, u digitalnom okruženju vladaju neka sasvim drugačija pravila.
Nadzorni kapitalizam
Koliko puta vam se dogodilo da ste nešto spomenuli prijateljici u razgovoru telefonom, a malo kasnije vidjeli oglas za to na društvenim mrežama? Ili ste zastali pred dućanom s cipelama, a zatim bili „bombardirani“ najnovijim modelima tih istih cipela na dnevnoj bazi?
Naši pametni telefoni i kompjutori uvelike nam olakšavaju život, pronalaze najbliže restorane, parkinge i trgovine, no isto tako traže nešto zauzvrat – naše podatke.
2014. Shoshana Zuboff, profesorica na Harvard Business School, skovala je termin „nadzorni kapitalizam“ kako bi objasnila način na koji korporacije uzimaju osobna iskustva kao proizvod koji mogu koristiti za usluge i prodaju te kakav negativan utjecaj to može imati na društvo, slobodu, privatnost i demokraciju.
„Kompetitivna dinamika nadzornog kapitalizma stvorila je moćne ekonomske imperative koji tjeraju te tvrtke da proizvode sve bolje i bolje proizvode koji predviđaju ponašanje. Shvatili su da to ne zahtijeva samo ogromne količine podataka, nego i interveniranje u naše ponašanje. Nadzorni kapitalizam podriva demokraciju iznutra, jer bez autonomije imamo smanjenu sposobnost za moralni sud i kritičko mišljenje potrebno za demokratsko društvo“, pojasnila je za The Harvard Gazette.
Može li budućnost biti svijetla?
Sad kad smo pritisnuli okidač za paranoju i zaključili da smo prodali dušu vragu, a korporacijama prihvaćanjem uvjeta korištenja aplikacija dugujemo bubreg i prvorođenca, ima li natrag? Kako povratiti optimizam? I koja je cijena privatnosti?
2008. istraživači s Carnegie Mellon izračunali su da bi prosječnoj odrasloj osobi trebalo 76 radnih dana da pročitaju i reagiraju na sve politike privatnosti kojima su izloženi online, prenosi Medium. Kada to pročitamo, shvatimo da vrijeme doista jest novac. Resurs koji rijetko tko ima. Luksuz. No je li sve tako crno?
„U Americi i na Zapadu vjerujemo da je pogrešno sprečavati tehnološki napredak. Pa se smatra da su ove uznemirujuće prakse neizbježne posljedice s kojima trebamo živjeti. To je opasna greška. Nemoguće je zamisliti nadzorni kapitalizam bez digitalnog, ali je lako zamisliti digitalno bez nadzornog kapitalizma“, kaže prof. Zuboff.
I ističe da ima nade za bolju budućnost: „Nisu postojali nikakvi zakoni koji bi zaštitili privatno ljudsko iskustvo jer nitko nije smatrao da ono može biti uzeto. Demokracija je sporija od tržišta, ali onda demokracija shvati što se događa i imamo vladavinu prava. Smatram da su svi podaci koje ljudi slave kao „big data“ prožeti ukradenim dobrima. Kako zakon bude stupio na snagu, ta će se imovina tumačiti kao toksična imovina. Vjerujem da taj dan dolazi.“
Osim u strožim pravilima (ili ikakvim uopće), mnogi rješenje vide i u novoj generaciji interneta, Web3. Dok je prva generacija interneta bila statična, sa stranicama kojima smo mogli pristupati isključivo kao konzumenti, čitanjem ili gledanjem sadržaja, Web2 se mijenja i prilagođava korisniku. Takozvani read/write model nudi iskustvo rađeno po mjeri, a osmišljeno je tako da stvara ovisnost, pa nam uglavnom nudi sadržaje za koje zna da ćemo reagirati, ovisno o prikupljenim podacima.
Web3 vidi se kao potencijalna sila koja će promijeniti Internet koji vladaju centralizirane korporacije u onaj koji kontroliraju sami korisnici. „Zamislite da svaku poslovnu odluku koju donose Facebook ili Google prvo moraju predstaviti korisnicima prije usvajanja. Većina se vjerojatno ne bi složila s prikupljanjem podataka, zabranama i podrugljivim sadržajem koje vidite danas. Konceptualno, Web3 eliminira mnoge probleme Web2 koji proizlaze iz njegove centralizacije“, navodi Forbes.
Stvari možda nisu baš tako jednostavne i budućnost u kojoj podaci više nisu roba za kompanije ipak još nije ovdje – ali postoji infrastruktura za njen dolazak. I mogućnost da u tom okruženju ostanemo nepoznanica – ako tako želimo.
Naslovna fotografija: Pexels / Mike B, kolaž Canva
