Putovanje je jedini trošak koji će vas obogatiti, često je ponavljani citat. No neki se ne mogu zadovoljiti putovanjima na dobro istražene lokacije, niti ih zanima ispijanje koktela na plaži ili šetnja u suton, ne pale ih dobre autoceste ni utabane rute već im je za bijeg od svakodnevice potrebna jedna povećana doza adrenalina.
Takav tip putovanja koje vodi na opasna mjesta kao što su džungla i podmorske spilje, ili opasna iskustva (primjerice trčanja s bikovima, ronjenje s morskim psima) zove se i ekstremni turizam.
Opasne destinacije
Neka od najpoznatijih mjesta koja iz godine u godinu privlače veliki broj ovisnika o adrenalinu su primjerice Death Road u Boliviji koja je svojevremeno glasila za najopasniju cestu na svijetu, na kojoj je do devedesetih godišnje pogibalo 300-tinjak biciklista. Tu je i tzv. Hua Shan Plank Trail u Kini gdje bi se nekima krv sledila i od pogleda na fotografiju, a kamoli na podnožje planine s njezina vrha. A u kategoriju ekstremnih putovanja ubraja se i ono u mjesta poput Černobila i prije rata ili u same ratne zone.
Iskušavanje cesta kojima se rjeđe putuje može imati visoku cijenu i pritom ne mislimo na turističke takse (premda je i sama cijena takvih putovanja obično visoka), već ona koju ono može imati na zdravlje pa i sam život. Logistički izazovi su ono što ovo putovanje čini iznimnim i prije negoli je počelo, no osim planiranja, sve se češće postavlja i pitanje same etike nekih od tih putovanja.
Znatiželja je prirodna i većina ljudi bi voljela zaviriti iza zavjese (one željezne), metaforičkog ili stvarnog zida i vidjeti kako doista žive ljudi u ratnim ili uvjetima opresije. Stoga je bilo samo pitanje dana kada će netko poželjeti turistički razgledati Afganistan pod talibanskim režimo, a čini se da je taj dan i došao.
FT izvještava o dvije skupine putnika koje su se odlučile na taj pothvat, usprkos vrlo jasnim upozorenjima britanskog ministarstva vanjskih poslova koje je zemlju proglasilo iznimno opasnom te se ne preporučuje putovanje onamo, dok američka vlada ističe visoku opasnost od nasilja ili otmice. Da se ne radi o praznim prijetnjama, pokazuje i primjer Youtubera i „turista koji voli opasnosti“ Milesa Routledgea čije je neprimjereno ponašanje rezultiralo uhićenjem od strane talibana.
Etičke dileme
Putovanje u zemlju razorenu višegodišnjim sukobom, iz koje su brojni građani očajnički bježali, gdje je situacija još uvijek poprilično nepoznata, te opasna, a ženski dio populacije isključen je iz društvenog života, izaziva najrazličitije reakcije, kao i etičke dileme. Podržava li se tako represivna vlada? Je li putovanje u zemlje koje potresa humanitarna kriza neosjetljivo? Ili priljev stranog kapitala kroz turizam može pomoći u napretku neke zemlje, kako ekonomskom, tako i društvenom?
„Nećemo promijeniti ponašanje talibana kažnjavajući afganski narod“, brani se jedan od organizatora putovanja. Možda, ali pod koju cijenu? I za koji cilj? Za uzbudljivu priču koja se može prepričati na večeri s ljudima koji su bili na „dosadnom“ odmoru u nekoj od dobro poznatih europskih destinacija? Kako bi nahranili svoj „sindrom spasitelja“? Daleko od toga da je ovo jedino takvo odredište čije posjećivanje izaziva polemike, no dobar je primjer za preispitivanje različitih vrsta turizma i samog konzumerizma koje i tuđu patnju i borbu za život može pretvoriti u robu.
Naslovni vizual: Unsplash
