Obožavam otok, ali nakon višetjedne izolacije u kojoj zaista uživam svim čulima, onaj urbani dio mene zaželi se kopna. Na ono najbliže otoku Braču dolazi se trajektom. Kada ću otići s otoka u svoj gradski đir odlučujem spontano, jer sam za nekih 50 minuta u Splitu. Vožnja trajektom, posebno ovakva ležerna, bez prtljage i auta, za mene je dio prelijepog iskustva. Na palubi nađem neki sjenoviti kutak, sjednem i sa smiješkom uživam u ljepoti krajolika. Ispred mene ono što najviše volim: more i planine.
Trajektom do Splita za 50 minuta
Okružena tim plavetnilom stižem u Split koji je topao i prepun ljudi. Napunjena otočkim zenom ne obazirem se na gužve i veselim se svojem prvom odredištu. Prošlo je podne, a kako sam lagano gladna odlučujem otići do moje omiljene gastro oaze. Kroz nekih 15 minuta laganog hoda stižem u omiljeni Up Cafe, veganski bistro s najboljom restaurantskom ponudom veganske hrane. Mjesto je to gdje jedem godinama, a hrana je uvijek, ali baš uvijek najukusnija, porcije su obilne i nutritivno izbalansirane. Ovaj put odabirem panirani tofu, a dečko seitan pašticadu. Ne mogu vam opisati kako nam godi ova hrana. Kad bih svejeda trebala uvjeriti da je plant based hrana ukusna i zasitna, onda bih ga odvela na ručak u Up Cafe.
Marjan, pluća grada
Puni, ali i laganih trbuha uz komentare koliko je opet ručak bio ukusan krećemo dalje prema Marjanu. Biramo okolne ulice pune hlada hodajući polako. Prolazimo pokraj zgrade kazališta i usijanom Marmontovom gdje termometar pokazuje 35 stupnjeva probijamo se kroz prolaznike do skretanja za uspon. Marjan su pluća grada, zelena oaza Splita koja nam je na ovim temperaturama prijeko potrebna.
Uspon na brdo nije strašan, ali visoka temperatura nikako ne pomaže i čim dolazimo do prve vidilice (ah, kako mi je simpatičan ovaj naziv) i sjedamo u restoran s prekrasnim pogledom. Naručujem cijeđenu naranču i ne znam je li to zbog vrućine ili je uistinu toliko dobra – ovo je savršena prirodna naranča. Pogled koji puca na grad i pučinu impresivan je, a ja ga upijam pomno i polako.
314 stepenica do vrha Telegrin
Nastavljamo se dalje penjati, prolazimo uz šetnicu, crkvicu, a putem je postavljeno nekoliko klupica za odmor. Drveće i cvijeće je prekrasno, pruža lijep hlad i mirise. Do vrha Telegrin vodi 314 stepenica, a kad ih (zapuhani) savladate bit ćete nagrađeni panoramskim pogledom na grad i more. Da, zaista je prelijepo i prevruće, a kako smo nekoliko puta bili gore spuštamo se ubrzo natrag u gradsku vrevu.
Naše sjedeće odredište je bistro Veg’s. Tamo naručujemo kavu i kolač, a sve je kao uvijek super fino. Gladni još nismo, ali ako ćete vi kad biti u prilici, probajte curry bowl – mljac! Sjedimo vani u hladu, a prostor je na samom trgu pa promatramo ljude kako prolaze i odmaramo od sunca. Čekiramo mailove i poruke, objavljujem pokoji story i krećemo šetnju po uličicama.
Prokurative, najljepše mjesto u gradu
Povremeno nas neki dijelovi podsjete na Veneciju o kojoj sam vam pisala ovdje. Dolazimo nakratko i na Prokurative – vele najljepše mjesto u gradu. Meni su najljepša mjesta gdje nema gužve pa brzo skrećemo u sljedeću ulicu. Otkrivamo slatke male umjetničke galerije, fine sladolede te brdo neobičnih bistroa. Iako je grad prepun ljudi, gužve su sasvim podnošljive i svi smo nasmiješeni. Putem susrećemo male grupe turista kojima lokalni vodiči na strastven način objašnjavaju povijest grada.
Kad smo u Splitu ne smijem zaboraviti spomenuti Dioklecijanovu palaču. Vele da je to jedna od najfascinantnijih građevina na svijetu. Fascinantno je da u ovom strogom centru grada žive ljudi i to već duže od 1700 godina. Car Dioklecijan koji je sebi napravio ovaj ljetnikovac pet kilometara od svog rodnog grada nije mogao ni slutiti da će toliko godina nakon njegove smrti baš na ovom mjestu postojati život. Palača oblikom nalikuje vojnom logoru, kastrumu, a imala je i svoj devet kilometara dug vodovod. Ostaci su vidljivi i na izlasku iz grada. Mene to uvijek podsjeti na akvadukt u Segoviji kojim sam impresionirana.
Vremeplov zvan Peristil
Sama palača sadrži brojne atrakcije, a one i danas iako dosta izmijenjene predstavljaju ljepotu jednog vremena. Tako ćete vidjeti katedralu Sv. Duje s pripadajućim zvonikom koji je nadodan u 13 stoljeću. Dah će vam oduzeti i prelijepa pročelja i vrata palače, Zlatna, Srebrena, Željezna i Mjedena, kao i Jupiterov hram. Nedaleko palače nalazi se jedan od simbola grada – Meštrovićev div kraj Sjevernih vrata, Grgur Ninski.
Nema turističke publikacije koja ne navodi 8,5 metara visoki i 13 tona teški spomenik hrvatskom biskupu iz Nina, a nezaobilazni mamac za goste je i uglačani brončani palac koji treba dotaknuti za sreću. Baš kao Julijina dojka u Veroni ili Buda u Bangkoku. Fotkala sam ga iz pomalo neobičnog kuta, kroz zelenilo, da vidite da je velik kao drveće. Kada stanete pokraj njega osjećat ćete se tako maleni.
Lutanje starom jezgrom grada
Već ranije spomenuti gužvoviti Peristil, središnji trg palače, je spomenik sam za sebe, a možda najintrigantniji dijelovi palače su podrumi. Nekad su se koristili kao skladišta i tamnice, a danas predstavljaju sajmeni i izložbeni prostor. Čak je i popularna serija ‘Igra prijestolja’ snimana u njima, a odgovarajući suvenir shop naći ćete ako se izgubite u ulicama stare jezgre grada.
U jednoj od tih slatkih uličica pronašli smo i bar/bistro Galeriju. Skriveno malo mjesto u centru Splita na decentno uređenoj terasi nudi sjajnu ponudu pića i hrane, a osjećaj je kao doma. Tu smo proveli vrijeme sve do polaska trajekta za Supetar.
Fotografije: Erna Žganjar
