Pet ujutro, a mi čekamo Uber koji kasni. “Daj pogledaj koji broj treba doći”, kaže mi frendica kojoj se dioptrije naglo pogoršala i koja za tjedan dana ide na lasersku operaciju, jer se zaželjela ljudima gledati u zjenicu dok priča. Priznajem da sam malo zbunjena. “Čekaj, ti ljudima zbilja gledaš u zjenicu“, pitam je.
“Pa naravno! Mislim, gledala sam dok sam dobro vidjela, no sada mi je sve mutno. A zašto ti je to čudno – gdje ti ljude gledaš kada s njima pričaš, pita me. “A gdje drugo nego u treće oko“, odgovaram. Ok, kokteli su već odavno izgubili na djelovanju, tako da nema više opravdanja za čuđenje.
Stanuje li u lijevom oku duša?
Čuli smo već za svakojake teorije – i za metodu zvanu trokut tehnika i za to da nitko nema simetrično lice te da jednu stranu nasljeđujemo od mame, a drugu od tate, kao i onu da je lijevo oko izravan put do nečije duše, no priznajemo da prvi put čujemo da bismo s desnim okom trebali gledati u nečije lijevo jer ćemo tako uspostaviti posebnu vezu i kemiju.
Naime, ovu smjelu teoriju je iznijela neuroznanstvenica Dr. Tara Swart kada je gostovala u podcastu Diary of a CEO Stevena Bartletta kako bi govorila o stresu i moći uma. A što je stresnije od prvog dejta, zar ne? U čemu je dakle štos? Nema previše veze s tim da je lijevo oko otvor za dušu nego za prvim kontaktom koji smo uspostavljali s mamom dok smo bili beba.
Emocionalna petlja između mame i bebe
Dr. Stewart polazi od toga da su većina ljudi dešnjaci te da djecu drže lijevom rukom kako bi imali slobodnu dominantnu ruku, a iz tog položaja ispada da su najčešće svojim desnim okom gledali u lijevo oko djeteta, a to znači da je ta putanja utjecala na amigdalu, dio mozga odgovoran za obradu emocija, stvarajući ’emocionalnu petlju rezonancije’.
No za sve one kojima je ova metoda prenaporna jer se boje da će previše naprezati oko i tek sada biti pod stresom, samo ćemo reći da još uvijek pali i ona ‘oldschool iliti misionarska metoda’ – jednostavno duže i pozornije gledati u nečije oči.
Naslovna fotografija: Unsplash+
