‘Dobre djevojke, one idu u raj baš sve. Loše djevojke, one idu gdje god požele’, pjevala je Sanja Doležal. No, kamo točno idu ove zloćke? Multimedijalna umjetnica Tracey Emin, svojedobno ‘najzločestija djevojka’ u Velikoj Britaniji, mogla se pohvaliti da je išla na partyje s Kate Moss, čavrljala o umjetnosti s Davidom Bowiejem i ispijala čaj s Madonnom. Naime, otkada je 1999. izložila krevet sa svim ostacima nakon vođenja ljubavi (prljave plahte, prazne boce votke, prezervativi i gaćice), Tracey Emin je sveprisutna u medijima, kao da je upravo napustila Big Brother kuću. Bilo da je pisala kolumnu u Independentu, hotelske recenzije za časopis GQ, snimala dokumentarce za Chanel 4, promovirala svoju knjigu, reklamirala Beck’s pivo ili jednostavno pozirala u haljini Vivienne Westwood. Na prvi pogled, čovjek bi pomislio da je riječ o kakvoj opakoj partijanerici, koja vrijeme do sljedećeg partyja krati objavljivanjem svojih intimnih snimki, a ne o najznačajnijoj umjetnici 21. stoljeća koja je postala počasni član u Kraljevskoj akademiji umjetnosti i čiji se radovi prodaju za 150 000 funti.
Nova Frida Kahlo
No, stvari nikada nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine, jer kada vas netko nazove novom Fridom Kahlo, ili ženskim Williamom Blakeom, slutite da se iza svega toga krije velika patnja i duboka bol. U slučaju Tracey Emin, život ju zbilja nije mazio. Otac je napustio obitelj kada je imala 7 godina, s 8 je bila zlostavljana, a s 13 silovana. Ubrzo je napustila i školu, a do dvadesetih i dva puta pobacila. A budući da nikada nije pravo naučila pisati i čitati (do 17. navodno nije pročitala niti jednu knjigu), ispada da je grozničavo i opsesivno crtanje bilo jedini način da preživi. No, od svih vrsta poniženja i patnje koje je doživjela, čini se da se ona koncentrirala isključivo za ljubavnu bol, budući da je ona univerzalna. Uostalom, već i sami naslovi njenih radova kao da izazivaju neko probadanje u grudima: ‘Poor Love’, ‘Fuck You Eddy’, ‘You Forgot To Kiss my Soul’, ‘The Last Thing I Sad Is Don’t Leave me Here’…
Ljubavni krik
No, čemu uopće opterećivati gledatelje koji i sami imaju svojih ljubavnih problema? Tim više što njezini pomalo sirovi radovi baš i nisu oličenje dekorativne i oku ugodne umjetnosti, pitat će se možda neki. ‘Ljudi vole znati da postoji netko tko se osjeća isto kao i oni’, kaže umjetnica. ‘A čim vide moje radove, naglo im se popravi raspoloženje, jer nikome nije tako loše kao meni. No, šalu na stranu. Iako će to možda zazvučati malo patetično, volim misliti da žrtvujem svoje osjećaje, ne bih li spasila čovječanstvo od boli. No, kako je najbolnija slika u povijesti umjetnosti ‘Krik’ Edvarda Muncha (koji je ujedno i njezin najdraži autor), već naslikana, Tracey nije imala druge nego pronaći neki novi i originalan način izražavanja. Iako je završila slikarstvo, odlučila je da je najbrži put do ljudskog srca ready made tj. predmeti s osobnom pričom.
No, malo je tko vjerovao da će upravo jedan običan plavi šator izazvati toliko buke. Svi koji su 1996. posjetili muzej Tate Britain i pročitali stotinu imena u njegovoj unutrašnjosti bili su šokiranim naslovom ‘Svi s kojima sam spavala 1994. – 1997’. Naravno da Tracey nije imala stotinu ljubavnika, budući da su se na listi našli i prijatelji iz djetinjstva, rodbina i nerođene bebe, no poslovično rezerviranim Britancima ovo je bilo malo previše informacija. Tek kada je plavi šator stradao nesretnim slučajem u jednom požaru 2004. godine, Tracey je priznala da joj je nestanak ljubavnih relikvija pao izuzetno teško. ‘Osjećala sam se kao da je netko izbrisao moju memoriju te da više ne postojim.’
Iako su joj mnogi predlagali da ponovo ‘sagradi’ svoj šator, među ostalim, Galerija Saatchi joj je ponudila milijun funti (iznos osiguranja), Tracey je odbila ponudu s obrazloženjem da je prije deset godina imala taj osjećaj i inspiraciju. “Moj rad je vrlo osoban, što ljudi znaju, i stoga je posve razumljivo da ne mogu ponovno stvoriti tu emociju, jer to je doslovce nemoguće, a ako ćemo iskreno, više ne bi imalo ni smisla”, izjavila je Tracey Emin.
