Izbacimo „trebala/trebao bih“ iz rječnika
Sve drugo je bolje – hoću/neću, mogu/ne mogu, želim/ne želim, ali trebala/trebao bih je svakome od nas najbrži put za ogromnu dozu grižnje savjesti. To je iritantni glas unutarnjeg kritičara koji nas vječito prekorava, tjera da se uspoređujemo s drugima te dovodi do toga da se osjećamo nedovoljno dobrima što god radili.
Trebao bih biti uspješniji, ne bih se trebala uzrujavati, trebao bih biti sretan, trebala bih znati bolje… Zaj**i to, svi mi bismo „trebali“ svašta, ali tu smo gdje jesmo i jedino što dobivamo s „trebala/trebao bih“ jest da se u konačnici osjećamo još gore.
„Moramo na kavu!“
Ni ovome nije mjesto u rječniku, osim ako to zaista mislite. Znate dobro o čemu govorim – neplanirani susreti s osobama koje vam nisu odviše drage koji uvijek završavaju s rečenicom „Moramo na kavu“. Ne, ne moramo, znamo oboje da nemamo o čemu razgovarati, znamo da se ta kava nikada neće dogoditi i zašto se onda kolektivno ne bismo dogovorili da je skroz u redu razgovor završiti s „Ugodan dan“ i zatim svatko mirno svojim putem?
To što nisam zauzeta ne znači nužno da sam slobodna
Vrijedi podjednako za slobodno vrijeme kao i za romantične odnose. Samo zato što nam se u kalendaru prepunom obveza otvorio jedan prazni prozorčić ne znači da smo ga dužni pokloniti nekom (ili nečem) drugom. U redu je slobodno vrijeme provesti onako kako nama odgovara, a ako to znači umjesto odlaska na kavu/ručak/izlet/izlazak ostati doma sam(a) i čitati knjigu/gledati seriju/spavati, to je skroz ok. Po istom principu, ako smo trenutno solo te se iz bilo kojeg razloga (za sad) ne vidimo u vezi, nema smisla prisiljavati se na beskraj prvih dejtova za koje ionako znamo da ne vode k onome čemu trenutno težimo. Što god društvo mislilo o tome.
Ukusi se s vremenom mijenjaju
Hrana, piće, stil, način zabave, prijatelji, partneri – ako smo nešto voljeli sa 19, nismo se obvezali voljeti to doživotno. Svi se s vremenom mijenjamo te je posve prirodno određene stvari (i odnose) prerasti, a putem otkriti kako uživamo u nekim drugima.
Novac ne kupuje stil
Mislim da ovo iznova postaje jasno svaki put kad bacimo pogled na to kako se neki od „poznatih i slavnih“ odijevaju, ali nije naodmet ponoviti. Onaj koji izvuče dobru kombinaciju s 20 €, izvući će je i s 2000 €; onaj koji ne zna što bi s 2000 € vjerojatno nikad neće ni saznati. Ako vam nešto zaista dobro stoji, koga briga što je Pepco, a ne Paco?!
„Što ćeš sa svim tim tetovažama kad budeš stara?!?“ i ostala nepotrebna pitanja
Bit ću tetovirana baka, nije li očito? Da, svi znamo da su tetovaže vječne. Ne, nije nam žao zbog toga. Osim ako ste tetovirali ime bivše(g), u tom slučaju vam nažalost moram dati crveni karton i broj dermatološke poliklinike. Sve ostalo je u potpunosti prihvatljivo – čak i ako nije osobito dubokoumno, čak i ako je na mjestu na kojem ćemo se naborati i/ili udebljati, čak i ako tinta lagano blijedi, a tetovaža gubi prvotnu formu. Tetovaže su slikovnica života, voljet ćemo ih i u starosti. Ono što nikada nećemo voljeti su pitanja koja se kreću od lagano iritantnih, poput ovoga o tetovažama, sve do apsolutno neprimjerenih kao npr. „Kad ćeš se napokon udati? Zašto još uvijek nemate djecu? Jesi li razmišljala o tome da skineš/nabaciš koji kilogram?“
Samo operativne sale su sterilne
Bar se nadam da jesu. Dom nije, niti je ikada bio zamišljen takvim. Povremena prašina na policama, zgužvana posteljina i zaboravljena šalica napola popijene kave znaci su života; onaj besprijekorni dojam prostora koji uporno pokušavamo postići postoji samo u Ikeinom katalogu. Ako mi ne vjerujete, dođite k meni na kavu – živim sa samojedom i bez obzira na to što gotovo svakodnevno usisavam, dom nam izgleda kao da usred ljeta pada snijeg. No otkad sam to prestala nazivati „pseće dlake“, a počela koristiti naziv „sammy glitter“, život mi je ljepši i manje se živciram.
Svako tijelo je bikini body
Bikini + tijelo = bikini body. To je cijela mudrost.
Estetske korekcije nisu grijeh
Zvuči licemjerno napisati ovo nakon bikini body teze, ali obećavam da ima smisla. Prihvatiti vlastiti izgled ne znači odreći se ideje o njegovom poboljšanju, ako je to ono što bi nas istinski usrećilo. Nas, ne one oko nas. Neke stvari moguće je postići odlaskom u teretanu ili frizerski salon, druge pak idu jedino uz pomoć igle ili skalpela. I to je ok, dokle god plastičnim kirurgom ne pokušavamo zamijeniti psihoterapeuta. Ulovite li se kako razmišljate o određenom zahvatu s idejom da će vam upravo to sačuvati vezu/donijeti promaknuće na poslu/nešto slično, it’s a no go! Međutim, želite li, recimo, ukloniti podočnjake jer ste umorni od toga što vam je prva jutarnja rečenica „Zašto opet izgledam ovako umorno??“, to je potpuno u redu. Estetske korekcije postale su novi seks – svi to radimo, svi osuđujemo one koji javno progovore o tome. Što kažete na zamisao da prestanemo s osuđivanjem?
Do Not Disturb je pola zdravlja
Svijet neće stati ako na sat vremena ispustite mobitel iz ruke i isključite zvuk za vrijeme popodnevnog odmora. Neki mailovi mogu pričekati jutro, neke WhatsApp poruke također (isprike prijateljima, odgovorit ću vam sutra!).
„Oh well…“ je bolje nego „What if…“
Naišli ste na oglas za posao iz snova, no traže 5 godina iskustva, a vi imate samo 3? Prijavite se svejedno. Za vaš posao iz snova ne postoji oglas, jedina opcija je poslati otvorenu molbu na blef, no što ako vas ignoriraju? Pošaljite molbu svejedno. Već dugo se čujete/viđate s nekim i htjeli biste znati vodi li to igdje, ali što ako ga/je takav razgovor uplaši i otjera? Započnite razgovor svejedno. Kako god priča završila, znat ćete na čemu ste, a čak i odbijenica proganja manje od „Što bi bilo da sam…?“
Jedina osoba koja razmišlja o nama 0-24 smo mi sami
Što znači da su svaki gaf koji smo ikada napravili, svaku riječ koju smo krivo izgovorili, svaku šalu koju nismo odmah shvatili zaboravili apsolutno svi osim nas. Sve ono što nas noću drži budnima dok razmišljamo jesmo li ispali glupi i smiju li nam se možda iza leđa, vrlo vjerojatno nikom drugom ni ne pada na pamet. Sram je ionako precijenjen, vjerujte curi koja je dvaput nenamjerno ostala samo u donjem rublju na javnom mjestu.
Fotografije: Unsplash+, Sara Čolić; animacija Canva
