
Imamo aplikacije za san, satove koji mjere stres, kalendare za produktivnost, jutarnje rutine, večernje rutine i beskrajnu vojsku podcasta koji nam objašnjavaju kako postati bolja verzija sebe. Pa kako smo onda završili tako umorni? Knjiga „Invictus“ Marcosa Vázqueza vraća nas dvije tisuće godina unatrag kako bi nam ponudila prilično suvremenu ideju: možda ne trebamo naučiti kako kontrolirati život. Možda trebamo naučiti što pustiti.

Ako je život nešto poput lunaparka, zašto onda pedeseti rođendan doživljavamo kao trenutak kada ćemo se s vrha tobogana strovaliti u bezdan nevolja i uroniti drito u more dosade. I zašto nam nitko nije sve do sada rekao da krivulja nezadovoljstva opada već u dvadesetima da bi opet šiknula u vis u pedesetima te da je kriza srednjih godina običan mit, baš kao što su i Jeti, ideja o izgubljenim polovicama ili G-točka.

Emocionalna umjetna inteligencija (EAI) više nije znanstvena fantastika. Od analize izraza lica na poslu do modela koji navodno na forumima prepoznaju finu ironiju i sarkazam. Zašto je svijet marketinga i korporacija opsjednut čitanjem emocija i koliko je opasna ideja da se na osnovi suznih očiju, skupljenih usnica i namrštenog čela može odgonetnuti kako se netko doista osjeća.
Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.
Naša web stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi pružila najbolje iskustvo pregledavanja. Korištenjem web stranice pristajete na njihovu uporabu, dok blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti dostupne.