Kao i svako otvorenje izložbe u zagrebačkoj galeriji Trotoar dosad, i skupna izložba „To je to!“ polučila je veliki interes publike. A najveću pozornost privukao je rad mlade umjetnice Sare Birns. Istaknut na osamljenom mjestu, okružen bjelinom zida, dva lica na platnu sjajne površine intrigiraju i oduševljavaju posjetitelje izložbe. Uvećanih dimenzija, izobličeni, predimenzioniranih glava, noseva i očiju nameću se u prostoru i pozivaju da se ipak približimo i proučimo sve detalje: žilice, dlačice, odsjaje i sjene… sve ono što ponekad nemilosrdno seciramo i u vlastitom odrazu u ogledalu „gleda nas“ s platna još veće i zapravo, veličanstveno.
Slika prikazuje samu umjetnicu i njezinog partnera, no premda su bili prisutni na otvorenju, rijetko tko bi ih isprve prepoznao, čak i nakon koncentriranog promatranja slike. Takvu sliku distorzirane stvarnosti i nadrealnih portreta Sara Birns stvara primjenjujući tehnike starih majstora, posvećujući veliku pozornost detaljima, želeći pokazati promatračima to „čudo tijela koje nastanjuje duh“.
Premda je njezin put u svijet umjetnosti nekonvencionalan, za nju je jedini prihvatljiv: odrekavši se sigurnog posla u tehnološkoj sferi, svu je svoju energiju preusmjerila u umjetnost, a svijet umjetnosti ubrzo je prepoznao njen talent, pa iza sebe već ima niz međunarodnih grupnih, ali i samostalnih izložbi: od Londona i Milana, do Sydneya i Tokija. Njezina djela uvrštena su i u važne stalne postave poput onih u zbirci Beth Rudin DeWoody i u zbirci Christine & Andy Hall, a domaćoj publici predstavila se na već spomenutoj izložbi „To je to!“ u galeriji Trotoar, što je bila izvrsna prilika da porazgovaramo o umjetnosti i životu općenito.
Kroz povijest ljudi su se uvijek trudili ovjekovječiti sebe kroz umjetnost, istaknuti svoje (pozitivne) osobine, veličati svoj lik i status putem portreta. Ni danas nije drugačije, uz svu pomoć koja nam je nadohvat ruke… ali tvoji portreti nude drugačiju perspektivu: deformirane, iskrivljene slike na kojima je osoba jedva prepoznatljiva. Što te inspiriralo da stvaraš takva ulja na platnu u velikim formatima?
Za mene postoji više istine u iskrivljenim, duguljastim, hiper-detaljnim licima. Ne zanima me repliciranje fotografije. Želim pokazati gledateljima koliko smo čudni, kakvo smo čudo – sa svim porama, venama i dlačicama koje se spajaju kako bi oblikovale nas, duh vezan za naš ljudski izgled. Želim naslikati tu iskru života u ovom fizičkom obliku koji se mijenja s vremenom, ovisno o našim iskustvima. Ti detalji koji nas čine ljudima i živima, iz nekog razloga, nisu lijepi kada ih promatramo pojedinačno. Ponekad nas plaše, pokušavamo ih sakriti – naše pukotine, pore, bore – čupamo dlačice i prekrivamo nedostatke. Mislim da duboko u sebi ne želimo da nas se podsjeća da smo sastavljeni od tih privremenih stanica, vena, krvi, kože i svega ostalog što drži naše tijelo zajedno, a u čemu obitava naš duh.
Gledajući reakcije publike na izložbi u Zagrebu, ljudi su očarani. Koji su tvoji dojmovi i zaključci s izložbe?
Ova izložba privukla je puno pažnje, mislim da nikada nisam vidjela toliko ljudi na otvorenju na kojem sam sudjelovala. Bilo je ludo! I stvarno uzbudljivo! Razgovarala sam s nekoliko ljudi i bilo je dirljivo čuti njihove interpretacije. Neki su bolje od mene riječima izrazili ono što sam pokušavala postići svojim radom, što mi je nevjerojatno. Moj izbor boja, raspored, odabir kistova može izazvati tako snažno razumijevanje između dvoje ljudi, komunicirajući nešto što riječi ne mogu prenijeti.
No, ovo nije tvoj prvi posjet Zagrebu, koliko sam čula – već si provela nekoliko mjeseci u Hrvatskoj prije nekoliko godina. Poznaješ li lokalnu umjetničku scenu? Planiraš li možda još izložbi u Hrvatskoj u budućnosti?
Bilo je to za vrijeme pandemije, prije nego što sam dobila poljsku putovnicu i kako bih produžila svoje europsko putovanje s partnerom Adamom, ostali smo u Hrvatskoj (što sada, mislim, više nije moguće). Odabrali smo Zagreb i svidjelo nam se. Bilo je to neposredno prije nego što sam se morala vratiti u Ameriku, a Adam u Australiju. Uglavnom smo provodili vrijeme zajedno, uz Covid ograničenja, nismo znali kada ćemo se ponovno vidjeti.
Čula sam za underground umjetničku scenu u Zagrebu, ali nisam bila dovoljno dugo da je detaljnije istražim. No, mogla sam osjetiti da Zagreb ima dobru umjetničku scenu – možete to osjetiti kad je kava odlična, a bariste i barmeni posebni… znate na što mislim. Kad sam otišla, poželjela sam vidjeti više. Povratak je bio stvarno poseban i imala sam priliku vidjeti vrhunac umjetničke zajednice, ne samo kao promatrač nego i kao sudionik, dijeleći svoj rad s tom zajednicom, u Trotoaru, prekrasnom mjestu za povezivanje s ljudima. Uzimam godinu dana za istraživanje i eksperimentiranje, nemam još ništa na kalendaru, ali bih bila oduševljena vratiti se u Zagreb tj. Hrvatsku na još jednu izložbu.
Govoreći o izložbi u galeriji Trotoar u Zagrebu, još jedan umjetnik, Christian Rex van Minnen, također sudjeluje, a tvoj nekadašnji mentor s početka umjetničke karijere. Kako je izlagati uz mentora? Na koji je način utjecao na tvoju umjetnost?
Da, i ova izložba ima toliko mojih omiljenih umjetnika. Biti u istoj izložbi s njima je najveća čast za mene, a Christian Rex van Minnen je #1! Moja ljubav prema tehnikama starih majstora proizašla je iz njegovih djela, metoda i instrukcija. Način na koji vidim svjetlo i moj odnos s uljanim bojama uvelike su pod njegovim utjecajem. Pravi majstor, naučio me toliko toga o slikanju, a osjećam da sam tek zagrebala površinu njegova znanja.
Prije nego si se posvetila umjetnosti, radila si u tehnološkoj i digitalnoj sferi – kao UX dizajner, što se danas čini kao vrlo tražena profesija. Što te potaknulo na prelazak u svijet umjetnosti? Je li teško ući na umjetničku scenu kao početnik?
Iznenađujuće, za mene je bilo teže ući u svijet tehnologije kao UX dizajner nego u umjetnički svijet. Radila sam jako naporno da bih dobila posao, a bila sam tako prosječna, haha. To područje mi je bilo potpuno neprirodno. Počela sam na vrlo niskoj poziciji i napredovala do UX dizajnerice. Ali naravno, kad sam stigla tamo, bilo je grozno. Mislila sam da će velika plaća to nadoknaditi – nije.
Kad sam uložila isti radni angažman u umjetnost, stigla sam puno dalje (i pronašla puno više ispunjenja i energije). Umjetnost mi je uvijek na pameti – neprestano o tome razmišljam, nešto me pokreće, smišljam nove tehnike koje želim isprobati. To je nešto što ne mogu isključiti.
Pa je zato i puno lakše tu energiju koja već postoji uložiti u slike. Zahvalna sam što postoji tržište umjetnina koje to prihvaća. Produktivna sam na taj način: moram to izbaciti iz sebe, u protivnom postajem nervozna. Raditi u svijetu tehnologije bilo je kao da pokušavam staviti dio slagalice na mjesto na koje se naprosto ne uklapa. Mogla sam vidjeti sebe kako idem dalje putem koji bi moj mozak smežurao poput grožđice. Željela sam se okružiti stvarima koje me čine živom. Odreći se zdravstvenog osiguranja, financijske sigurnosti, stalnog posla, stambenog pitanja vrijedilo je kako bi moj um mogao rasti u smjeru u kojem sam željela.
Govoreći o tehnologiji i digitalnom svijetu… koja je, po tvom mišljenju, uloga umjetnika i umjetnosti u suvremenom svijetu gdje je veliki dio naših života online, u svijetu umjetne inteligencije i lažnih vijesti?
Ima toliko kvantitete. Najsenzacionalnije, bilo dobro ili loše (uglavnom loše), ima prioritet u algoritmu s klikovima i ključnim riječima.
Ponese nas u ovom i onom smjeru. Teže je tragati za dubljim značenjima u životu. Čak je i moda otuđena od nas, Shein i druge kompanije dostavljaju sumnjivu odjeću, brzu modu. Ljudi plaćaju smeće. Na aplikacijama svojim vrijednim umovima konzumiraju smeće. Ako umjetnici dozvole da im senzacionalističke vijesti utječu na rad, barem u mom slučaju, dok dovršim sliku, ona će već biti stara vijest!
Stvari se neprestano mijenjaju, dokazuju suprotnima, opovrgavaju, kome vjerovati… Najgori dio jest što online vijesti iskorištavaju ono što nas čini najhumanijima: našu sposobnost za duboku empatiju, kako bi manipulirale i nametale svoju agendu.
Umjetnici ne smiju nasjesti na tu prevaru i stvarati radove koji se ne tiču previše njihovih života ili osobne povijesti. Buka je zaglušujuća. Uloga umjetnika jest da vide kroz nju, zagledaju se u sebe i koriste vlastita iskustva kako bi prenijeli poruke.
No bivanjem online također pronalazim izvrsne umjetnike, lijepu kvalitetnu odjeću, tutoriale za ručni rad, rasprave koje mijenjaju mišljenja, otvorenja izložbi, ostajem povezana s obitelji i prijateljima koji žive daleko. Postoje dvije strane ovog “novčića”.
Radim u sporom mediju, slike zahtijevaju puno vremena, sate i sate na površini od 10 x 10 centimetara. Volim spore projekte jer uvijek ispadnu impresivniji, vredniji, s trajnim značenjem za mene. Rukom rađen predmet nešto je što cijenim iz nejasnih razloga. I zato se ne brinem da će umjetna inteligencija preuzeti umjetnost. Postoji nešto neprocjenjivo u radu koji ljudi rade za druge ljude vlastitim rukama.
Konačno: što te najviše inspirira kao umjetnicu?
Inspiracija mi se stalno mijenja. Ljudi su uvijek bili ogromna fascinacija za mene, ali u posljednje vrijeme, s obzirom na količinu selidbi i putovanja u posljednjih nekoliko godina, prirodni pejzaži mi često dolaze na um. To nije nešto čemu sam se dosad ozbiljno posvetila kao portretima, ali možda ću se posvetiti tome i vidjeti kako ću se osjećati.
Izložba je otvorena do 25. 1., a u utorak 21.01. u 19 sati održat će se Trotoar talks. Uz kustosa Sašu Bogojeva u razgovoru će sudjelovati umjetnici Martin Cross te Sara-Vide Ericson.
Naslovna fotografija: Julian Schulz
