Kada bismo znali zašto velike ljubavi naglo pucaju i koji su pravi razlozi, danas bismo vjerojatno bili bogati ljudi. Zna to ponajbolje glumica Isabella Rossellini, koja se jednom prisjetila velike ljubavi s redateljem Davidom Lynchom, ali i prekida koji je došao – doslovno – iz vedra neba. „Lynch je te večeri briljirao u Cannesu, gdje je osvojio nagradu. A kad smo se našli u hotelskoj sobi, rekao mi je da prekidamo jer to više nije to. Bila sam zbunjena“, kasnije se požalila Isabella. Tim više jer je mislila da je s njihovom vezom sve u redu i da bi Lynch mogao prijeći preko njezina “velikog grijeha” – kuhanja u stanu, koje je rezultiralo nepoželjnim mirisima. No, tko zna…
Možda bi sve bilo lakše da se David Lynch, redatelj koji voli mistificirati u filmu, ali i u životu, držao znanstvenog scenarija i jednostavno svojoj dugogodišnjoj partnerici rekao: „To mi je u genima, ljubavi. Nisam ja kriv, nego ROBO1.“ Zvuči kao glup izgovor, jer nitko živ ne bi gledao takav film? E pa, kako stvari stoje – on i nije potpuno bez temelja.
Vi i vaša hormonska vojska
Znanstvenici sve češće gledaju u našu DNK ne samo da bi otkrili hoćemo li jednog dana razviti Alzheimerovu bolest, nego i da bi shvatili hoćemo li biti skloni varanju, hoćemo li se uopće zaljubiti i – ne manje bitno – hoće li taj osjećaj potrajati dulje od tri sezone omiljene serije. U igri ljubavi i vjernosti ključnu ulogu igra oksitocin, poznat i kao hormon vezivanja. Znate ono kad se netko mazno privine uz vas, a vi odmah poželite preseliti u zajednički stan i uzeti psa po imenu Fjodor? To je oksitocin u akciji.

Studija sa Sveučilišta Yale, provedena na 178 parova u dugim brakovima, pokazala je da osobe s određenom varijantom gena koji regulira osjetljivost na oksitocin imaju manju sklonost anksioznom privrženom stilu vezivanja i veću vjerojatnost da će imati sretan brak. Ukratko, ljudi s „dobrim“ oksitocinskim genima manje paranoiziraju kad im partner kasni s posla. Ili ne plješće dovoljno entuzijastično na dodjeli kakve nagrade. Dakle, nije sve do vaše bivše koja je „samo bila previše emocionalna“ – možda žena naprosto nije imala odgovarajuću genetsku konfiguraciju za mirnu večeru u dvoje.
Varanje: slučaj ili zapisano u kodu?
Iako ne postoji jedan gen za varanje (oprosti, Tiger Woods), istraživanja pokazuju da određene osobine ličnosti povezane s nevjerom – poput impulzivnosti, traženja uzbuđenja ili niske samokontrole – imaju genetsku komponentu. To je potvrdila profesorica psihijatrije Danielle Dick s Rutgersa, koja kaže da se „većina dimenzija ličnosti – ekstroverzija, savjesnost, impulzivnost – može dijelom objasniti nasljeđem“.
U velikoj studiji na 1,5 milijuna ljudi otkriveni su geni povezani s impulzivnošću – osobinom koja može voditi ne samo do nevjere, nego i do loših frizura, loših poruka u tri ujutro i još gorih tetovaža.
Znači li to da smo samo roboti s hormonima? Kári Stefánsson, osnivač islandske tvrtke deCODE genetics, koji je sekvencirao više od 400.000 ljudskih genoma, tvrdi da nas geni ne samo oblikuju, nego i suptilno vode kroz život – kao DJ u klubu koji pušta baš onu pjesmu za koju niste ni znali da je želite čuti. „Naša DNK određuje način na koji se razvijaju naši mozgovi, a to utječe na to kako razmišljamo i komuniciramo sa svijetom“, kaže Stefánsson. Pa vi sada recite da nije bilo sudbinski da vam se svidi netko tko voli čaj od mente i mrzi timske sportove.

Ako vam se sljedeći put svidi neki zločesti dečko, radije ga pitajte za DNK nego za broj moba.
Ali čekajte, ima nade! Iako genetika može objasniti sklonosti, ona ne određuje sudbinu. Kako kaže profesorica Cecilia Flores: „Osobe s najvišim rizikom su ujedno i one koje najviše mogu profitirati od zdravog okruženja.“ To znači da vas, iako ste rođeni s genom koji vas vuče prema kaosu, mogu spasiti terapija, stabilna veza i partner koji zna vašu lozinku za Netflix – ali je ne koristi protiv vas.
A kako se izvući ako vas uhvate?
Ako vas netko ipak ulovi u sumnjivoj situaciji, sada imate cijeli arsenal izgovora:
– „Ljubavi, to je bio ROBO1, ne ja.“
– „Oksitocin mi ne radi kako treba.“
– „To mi je samo prirodna sklonost uzbuđenju, genetski sam tako podešen(a).“
Samo nemojte zaboraviti da, iako geni šapću, vi ste ti koji odlučuju hoćete li ih poslušati. Jer na kraju dana, možda nam je nešto i upisano u genima – ali to ne znači da ne možemo izabrati drugu pjesmu na playlisti života.
Vizuali: Canva




