U ovotjednoj rubrici „Dobre stvari s lošim spinom“ donosim vam weaponized therapy talk, odnosno manipulaciju psihoterapijskim žargonom. Ako niste sigurni o čemu je riječ, krenimo s primjerom – brže je i jednostavnije. Na ženskom druženju kojemu sam nedavno prisustvovala poznanica je podijelila kako je na pragu prekida sa svojim princem na bijelom konju. Ispostavilo se, naime, da princ nije toliko bajkovit kako se isprva činilo. Je li varao? Je li lagao? Je li, ne daj Bože, bio fizički nasilan? Ne, ništa toliko dramatično. Neke su joj stvari, objasnila je, naprosto bile ‘malo off‘ i palile onaj unutarnji alarm, iako ni sama sa stopostotnom sigurnošću nije mogla reći zašto. „Mogu li vam pročitati nekoliko naših poruka? Možda ćete skužiti na što mislim…“, predložila je, a mi smo, naravno, prihvatile.
„Svaki put kad se družiš s njima, distanciraš se od onoga što pokušavam izgraditi s tobom, ne pojavljuješ se autentično i to me trigerira […] Jasno sam dao do znanja da je to moja osobna granica, ali ti odbijaš korigirati svoje ponašanje […] Gaslightaš, a ako misliš da ne radiš to, slobodno se obrati terapeutu […] Držim ti prostor u kojem si slobodna adresirati svoje traume, ali ti se ne mičeš od svog avoidant stila vezivanja i toksičnih obrazaca i to invalidira trud koji ulažem u nas.“
Problematični vokabular kojim se Nebajkoviti princ koristi
Što je uzrokovalo ovu uzrujanu bujicu riječi? Nebajkovitom je princu strašno zasmetalo što dotična mlada žena dio svog slobodnog vremena provodi s prijateljicama, a ne isključivo s njim. Već sama ta činjenica dovoljna je da intuicija vrisne „code red!“, no ono što situaciju diže na novu razinu problematičnog, a po mom skromnom mišljenju i vrlo perfidnog, jest vokabular kojim se Nebajkoviti princ koristi. Ovo nije dobri stari krkan, ili pak kvartovski mangup koji lako gubi živce pa će vas bez beda poslati u rodni kraj – ovo je inteligentna, elokventna osoba čije su riječi strateški odabrane, sposobne rezati poput skalpela.
Mislim da je prilično jasno da kao kolumnistica neizmjerno cijenim moć riječi i sposobnost kvalitetnog izražavanja, a elokvencija je jedna od vrlina na koje uvijek padam. Međutim, riječi su tek sredstvo, a onaj koji ih nauči vješto koristiti s jednakom ih lakoćom usmjerava ka postizanju dobrog kao i lošeg cilja. Time dolazimo do ranije spomenutog termina – weaponized therapy talk. Manipulacija psihoterapijskim žargonom.
Gaslighting? Triger? Postavljanje granica? Rad na sebi? Traume? Stilovi vezivanja?
Termini koji su naglo postali dio mainstream vokabulara te ih danas šakom i kapom sipamo na sve strane. Police vrve self help literaturom o važnosti izlječenja unutarnjeg djeteta, podcasteri izbacuju gomilu sadržaja koji poziva na istraživanje osobnih granica, društvene mreže prepune su profila koji se bave mentalnim zdravljem i pakiraju ga u catchy citate… I nije to nužno loše, naprotiv, divno je ako smo napokon shvatili važnost mentalne higijene. No neka (auto)destruktivna crta koja očito prebiva u nama kao da nas tjera da i ono dobro iskoristimo na pogrešan način. Psihoterapija i terminologija koja je prati nisu iznimka.
Nijanse između situacija koje uistinu narušavaju mentalno zdravlje te onih koje su naprosto blago neugodne kao da su nestale, pa tako svako malo svako malo slušamo o tome kako je kolega „traumatiziran prometnom gužvom“, kako prijateljičin bivši ima „teški narcisoidni poremećaj“, možda smo i sami „trigerirani nedostatkom parkirnih mjesta u gradu“, a veze nam se raspadaju jer nam „stilovi vezivanja nisu kompatibilni“ zbog čega naglo upadamo u trodnevnu „depresiju“. Baš kao što se akademike često proziva za pretjerano korištenje ‘fancy’ leksika s ciljem ostavljanja dojma intelektualne superiornosti, u posljednje se vrijeme nešto slično događa i sa psihoterapijskim žargonom. On postaje suptilan, ali jasan signal navodne emocionalne inteligencije, zrelosti te toga da ‘vodimo brigu o sebi’ i uspješno koračamo kroz život, koliko god „trigerirani“ bili.
Međutim, prometna gužva je i dalje samo prometna gužva – možda ćemo popi… zbog nje, no teško da ćemo ostati traumatizirani. Lažljivi bivši je ponekad zaista samo lažljivi bivši, a ne dio Klaster B klana – za dijagnozu su potrebne još neke znatno destruktivnije osobine. Privremeni osjećaj tuge posve je normalno, ljudsko iskustvo te je nemoguće proživjeti život ne osjetivši ga – depresija je zvjerka posve drugog kalibra.
Koristeći se ‘velikim’ izrazima kako bismo (pogrešno) etiketirali ‘male’ stvari, polako, ali sigurno razvodnjavamo njihovo istinsko značenje sve dok u konačnici u potpunosti ne izgube na važnosti.
Dopustit ću si jedan ‘fancy akademik’ trenutak te napomenuti kako se takvo što službeno naziva „semantičko izbjeljivanje“.
Instagram pop psihologija
Je li Nebajkoviti princ pribjegao takvom obliku izražavanja kako bi se predstavio u što boljem, zrelijem svjetlu ili mu je namjera bila začinjena malicioznošću? Zaista ne znam, ne poznajem čovjeka, stoga bi bilo krajnje neprimjereno da donosim ikakve zaključke. Lako moguće da je objašnjenje vrlo benigno – možda je riječ o pojedincu koji je poželio ‘raditi na sebi’, ali je to nažalost učinio oslanjajući se na najpovršniji (i najdostupniji) način. Instagram pop psihologija, dva-tri odslušana podcasta, sedam stručnih termina i sretna veza kao nagrada za trud? Teško. Razumijem poriv, ali teško – da je ‘rad na sebi’ toliko jednostavan, svi bismo bili bez greške.
S druge strane, jednako je vjerojatna i ona malignija opcija – vješt će manipulator iskrivljenom uporabom psiho-žargona prilično lako brojne situacije okrenuti u vlastitu korist. Na taj način, pogrešno pozivanje na ‘osobne granice’ postaje učinkovita metoda kontrole partnera/partnerice, ‘triger’ se pretvara u riječ kojom se svjesno i namjerno zaustavlja svaki pokušaj zdrave komunikacije, partnera/partnericu se proziva za ‘gaslighting’ pri posve trivijalnim razilaženjima u mišljenju, a krivnja za sve loše aspekte veze prebacuje se na drugu osobu pod krinkom ‘toksičnosti’. U svemu tome, partner/ica biva povrijeđen, zbunjen i, ironično, izložen istinskom gaslightingu, a manipulator/ica uspješno ostavlja dojam zrele i emocionalno inteligentne osobe te moralnog pobjednika. Teški mindfuck, reklo bi se.
Znači li to da bismo jednostavno trebali odbaciti psihoterapiju te žargon koji je prati? Nipošto. Rješenje je, čini mi se, kao i za većinu kompleksnih problema – kvalitetna edukacija.
TikTok nikada neće zamijeniti vrhunskog terapeuta, motivacijski citati ostaju tek motivacijski citati, a sva intelektualizacija ovog svijeta neće umjesto nas probaviti kompleksne emocije.
Za neke stvari u životu ne postoji prečica. Osim toga, što smo ispravnije upoznati sami sa sobom i žargonom kojim se koristimo kako bismo izrazili ono što nam je na duši, lakše ćemo detektirati one koji se opisanim alatima nastoje služiti kako bi nas preveli žedne preko vode.
