Kada su se krajem devedesetih na malim ekranima pojavile cure iz ‘Seksa i grada’, kritičari su bili na mukama. Kako sada objasniti tu fatalnu privlačnost? U čemu je njihova tajna? Možda u tome što se sve žene mogu pronaći u četiri karaktera? U super ludim stylinzima Patricije Field? Ili je kvaka možda u tome što su se četiri junakinje, tvrdio je jedan muški kritičar, počele ponašati kao njujorški gayevi koji su opsjednuti sa samo dvije stvari – seksom i odjećom. Jer prave žene se tako ne ponašaju, ili?
Trebalo je godina i godina da se razbiju svi glupi stereotipi o ženama, da žene otvoreno progovore o nejednakosti, seksualnosti, svojim željama i pravima. Pa ipak… Koliko god su žene svojim aktivističkim djelovanjem mijenjale svijet nabolje, izgleda da su neke predrasude i klišeji i dalje ostali lebdjeti nad našim glavama. A jedna od najdublje zakopanih predrasuda je ona da bi žene koje žive slobodan život ispunjen seksualnim strastima trebale biti kažnjene.
Želite dokaze? Ana Karenjina, Emma Bovary, Hester Prynne, Daisy Miller, Tessa iz obitelji d’Urberville, Helena Trojanska i Izebela… Ajde se probajte sjetiti još jedne junakinje koja je pokušala živjeti kao muškarac, a da nije platila previsoku cijenu za svoje želje? Evo, možete slobodno zaviriti u sjajnu knjigu Elizabeth Abbott “Povijest ljubavnica”. Čekamo nestrpljivo vaše odgovore. Još uvijek čekamo i čekamo…
Čini se da je isti problem s čekanjem imala i spisateljica Elizabeth Gilbert, autorica hit autobiografije “Jedi, moli, voli”, po kojoj je snimljen i istoimeni film s Julijom Roberts, jer je godinama sanjala o tome da napiše roman o slobodoumnim, putenim ženama čiji životi nisu bili uništeni njihovim seksualnim željama. I ne samo da ga je napisala, nego je zaronila u povijest 20. stoljeća i našla dokaze o postojanju prvih preteča cura iz ‘Seksa i grada’. I to baš u New Yorku četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, dvadeset i osam godina prije seksualne revolucije i djece cvijeća.
Konačno knjiga u kojoj glavna junakinja ne mora platiti visoku cijenu slobode jer jako voli seks i zabavu. Živjele seksualne slobode!
Glavna junakinja, devetnaestogodišnja Vivian Morris, tek je došla u New York svojoj teti Peg, koja vodi posrnulo kazalište na Manhattanu Teatar Liljan, jer su je izbacili s elitnog ženskog koledža Vassar. Pogađate, Viv zanimaju samo dvije stvari – seks i šivanje, na veliku žalost kritičara s početka teksta. Ok, seks ima znatno veću težinu jer ga je tek otkrila, i to uz pomoć svojih novih frendica – glamuroznih glumica i zabavljačica u kazalištu koje doslovce zavode svojim avanturama, sočnim tračevima i uvlače u svijet ludih zabava gdje jastozi plivaju u šampanjcu, a zgodni frajeri padaju na njih kao Chaplin na bananu.
No, čini se da je padanje ipak bilo obostrano jer, kaže Viv: “Lako sam padala na sve što je imalo makar samo nejasan prizvuk erotskog ili nedopuštenog. Očarala bi me neonska svjetla u mraku kakve pokrajnje ulice u centru. Padala sam na ispijanje koktela iz kokosovih ljuski u Havajskoj sobi hotela Lexington. Padala sam na to da mi netko ponudi karte uz sam ring, na kakvom razvikanom meču ili me provede kroz stražnji ulaz kakvog noćnog kluba. Padala sam na svakog tko je umio svirati neki instrument ili plesati za žarom…
U našu obranu, Celia i ja nismo se ševile sa svim muškarcima koje smo toga ljeta upoznale. Ali jesmo s većinom njih… Seksale smo se u elegantnim hotelskim apartmanima, koje su plaćali biznismeni iz nekih drugih gradova. Ali i u kuhinji (zatvorenoj za tu noć) malog noćnog kluba na East Sideu. Ili na trajektu na kojem smo se nekim čudom zatekle kasno jedne noći – svjetla na površini vode, razmočena i rasuta. Na stražnjim sjedalima taksija. (Znam da vuče neudobno i vjeruj mi, zaista je, ali dalo se izvesti). U kinu. U suterenskoj garderobi Teatra Liljan.”
Shvatili ste već… Vivian se ponaša kao da je prabaka Samanthe Jones. Ok, ima i karijeru u modnom biznisu, a otkako je otkrila muška odijela i ravne cipele, ima u njoj i puno sličnosti s Coco Chanel. Uživa do kraja, ne namjeravajući nikome polagati račune, ali nakon što bude upletena u ljubavni trokut koji završi na tračerskim stranicama najčitanijih novina, mora na trenutak razmisliti o svom životu. No, Drugi svjetski rat je na pomolu i došlo je vrijeme da glavna junakinja naglo odraste i suoči se s gradom u kojem živi na posve drugačiji način, sa svim postupcima koje je nepromišljeno povukla, prekidom svoje prve ljubavi, odlaskom iz kazališta koji joj je život značio, teškim gubicima i bolnim poznanstvima iz prošlosti…
Četiristo stranica kasnije, niste niti popili svoj crni čaj do kraja, a pred vama se odvrtio cijeli jedan uzbudljivi život ženske junakinje, koja je do kraja uživala u svom životu, ne žaleći ni za čim. Uostalom, u tome je Elizabeth Gilbert najbolja. Opisujući junakinje koje hrabro završavaju sa starim poglavljima života, bacajući se naglavačke u nove avanture, učeći pri tome na svojoj koži. To je maestralno učinila u knjizi ‘Jedi, moli, voli’ kada nas je odvela u Italiju, Indiju i Bali. To je učinila i u svojoj kolumni o svom prvom poslu, prema kojoj je snimljen i film “Djevojke iz Coyote bara”, a sada je to učinila još jednom s najuzbudljivijim gradom na svijetu – New Yorkom, dotičući se pri tome svih važnih tema koje su nam bitne i danas – seksualne revolucije, homoseksualnih parova, feminizma, samohranih majki, strasti prema životu i, ne manje bitno, ženskog prava na užitak.
