Možda smo postali seksualni maksimalisti, ili pak pomno iskonstruirali takav imidž nakon što su nas najnoviji TikTok trendovi podučili da je to sada in, pa svatko tko ne posjeduje sexmoodboard, priručnik o tantri i punu ladicu rekvizita biva proglašen uzbudljivim otprilike kao čaša mlake vode. Reći „Uživam u vanilla seksu!“ postalo je skandaloznije od ijedne druge seksualne prakse. Dosada. Sramota. Hereza. Međutim, u ovotjednoj kolumni imam pitanje revolucionarno i skandalozno gotovo poput vanilla seksa – jesmo li sigurni da je dosada u vanilli, ili možda u odnosu koji pokušavamo uskrsnuti lateksom, lisicama i ljuljačkama?
Što nas uopće pali?
Lako moguće da griješim, no čini mi se kao da smo na seks kolektivno počeli gledati kao na projekt koji je svako toliko potrebno inovirati kako bi ostao relevantan. Poput mobitela koji prestaje funkcionirati ukoliko mu softver nije podešen na najnoviju verziju. Činimo li to intrinzično motivirani, zato da bismo istražili te bolje upoznali vlastite sklonosti, problema nema. Problem se, rekla bih, javlja u trenutku u kojemu seks postaje performativni čin – ekstravaganca radi ekstravagance, a ne radi istinskog užitka. Strast je ustupila mjesto kompetitivnosti, kao da se sve glasnije natječemo tko je pomaknutiji, tko snažnije testira granice, tko se može pohvaliti nečime za što drugi još nisu skupili hrabrost. U poplavi (prisilnog) eksperimentiranja i društvenog pritiska da zadržimo korak s najnovijim egzibicijama, lako je zaboraviti ono osnovno pitanje – što nas uopće pali?
Što se događa bez maski, kostima i pomagala?
Odgovor je ponekad začuđujuće jednostavan. Poljubac u pravome trenu. Dodir na pravome mjestu. Ritam koji nastaje spontano, bez priručnika i tutoriala. Manjak glume nerijetko je najerotičniji. Vanilla seks donosi nešto što spektaklu nedostaje – sirovu istinu. Nema maski, kostima, scenarija, pomagala… Tek dvoje ljudi u svom najstvarnijem izdanju. A to je, ironično, daleko najveći izazov.
Biti gol – to je lako. Biti ogoljen – to je već sasvim druga priča koja se, u eri distrakcija, doima gotovo poput seksualne revolucije.
Čini li nam se da je naš intimni život predvidljiviji od prosječnog rom-coma, lako moguće da problem uopće ne leži u samoj izvedbi. Pitanje koje je znatno škakljivije, stoga ga zaobilazimo, guramo pod tepih ili, bolje rečeno, odijevamo u kožu i vežemo konopima jest – postoji li u našem odnosu stvarna privlačnost? Kemija koju je moguće osjetiti na kilometar? Oni famozni trnci? Ako je odgovor negativan, jesmo li sigurni da je za oživljavanje dovoljna tek amaterska seks-verzija Cirque du Soleila?
