Površina nikada nije bila glavni teren spisateljice Ingrid Divković. Iako bi netko površan mogao zaključiti da je upravo zahvaljujući toj svjetlucavoj površini društvenih mreža i ekrana doživjela veliki karijerni uspjeh. Možda baš zato što ju je koristila na vrlo lucidan način – shvatila je pravila igre, a medij je koristila pametno – ne bi li zaronila puno dublje. Još otkako je završila studij hrvatskog jezika, književnosti i filozofije te počela pisati, naslutila je da je jedan od glavnih razloga zašto ljudi čitaju knjige, osim otkrivanja fascinantnih svjetova, stila, otvaranja vidika, osjećaja da nekoga možemo shvatiti i onaj važan faktora utjehe. Knjiga kao lijek – napisao bi Instagram, koji je na početku razvoja volio što veće fotke, a što kraće citate.
Zna to najbolje Ingrid Divković, koja je bila među pionirima mindfulness pokreta, a čije su knjige za dušu, blog te Instagram inspirirale tisuće čitatelja u potrazi za unutarnjom srećom i ispunjenjem. Do sada je objavila knjige J..e li vas ego?, Knjiga za divlju ženu, Živi mi se, Sanjari i borci te zbirku poezije Stare duše ne stare, prema kojoj je sada u zagrebačkom kazalištu Mala scena postavljena predstava. No oni koji još nisu držali u rukama njezine knjige, sigurno su držali njezine riječi. Ta sjećate li se njenih inspirativnih citata na bočici mineralne vode?
Iako su bile kratke i decentne – koliko su zanimljivih i dubokih razgovora za stolom ili sa samima sobom one potaknule! Iako su se vremena promijenila, kao i stilovi komuniciranja, Ingrid je ostala vjerna svojim dubinama – pitanjima duše, ženskih problema, nadanja, maštanja te prije svega divljim ženama i njihovoj snazi. No sada je progovorila snažnije nego ikada. Bili smo na premijeri kazališne predstave Unutarnja kučka, koju izvodi glumica Jona Zupković. I nismo mogli odoljeti da s Ingrid ne sjednemo na kavu i uronimo ispod površine.
Kada ste na svojim društvenim mrežama objavili ime predstave Unutarnja kučka te plakat koji na tamnocrvenoj pozadini prikazuje ženu koja sjedi u ukočenoj pozi kao na povijesnim slikama, i to u ovratniku koji ženi ne da da diše, mnogi su se pitali – je li Ingrid postala bad girl. Možete li nam reći nešto više o tome kako je vaša zbirka poezije Stare duše nikada ne stare postala predstava i kako je došlo do promjene naslova?
Za početak moram vam reći da ste me baš nasmijali ovim očito retoričkim pitanjem – „Je li Ingrid postala bad girl?“ Naime, rekla bih da sam postala upravo ono što sam žudjela postati. Žena koja je sljubila svjetlo i tamu u sebi, žena danas koja stoji čvrsto i s obje noge na zemlji, žena kojoj je i dalje unutarnji pogled usmjeren prema Nebu. Što se pak monodrame tiče, inspiracija i realizacija iste nije došla s moje adrese. Naime, akademska glumica Jona Zupković upravo je mojim stihovima iz spomenute knjige obranila svoj diplomski ispit, nakon čega joj se javila želja da napravi predstavu po njoj. Uz vjeru u tekst, u procesu punom intuicije, preokreta i života, monodrama je naposljetku pronašla svoj put do dasaka koje život znače, kojoj ste i vi nedavno svjedočili, na čemu vam hvala. A što se naslova tiče, upravo je Jona, čitajući stihove iz moje knjige, dvostruko podcrtala one o unutarnjoj kučki, a ta „kučka“, kako sam je ja simbolično nazvala, svojevrsni je unutarnji kritičar – naš unutarnji saboter kojeg nesumnjivo imamo svi, u manjoj ili većoj mjeri.
Vaša glavna junakinja tijekom izvedbe doživljava neku vrstu emocionalne katarze uoči svog rođendana, jer se umjesto organizacijom partyja bavi unutarnjim svođenjem računa i introspekcijom. Zašto je rođendan često takav okidač za emocionalne probleme?
Vjerujem da su naši rođendani okidač za mnogo toga, naročito oni rođendani koji u sebi, kao kakvi nevješto napuhani baloni, sadrže mnoga očekivanja okoline, ali i nas samih. Nije isto slaviti dvadeseti ili četrdeseti rođendan, koliko god mi mislili da godine nisu važne.
Nije isto organizirati bezbrižan rođendanski party s prijateljima ili se probuditi u znoju i u zori vlastite zrelosti znajući da guranje sebe pod tepih više nije niti opcija, a kamoli izbor. Zato su rođendani okidač, ali i najljepša moguća emocionalna katarza do istinskog sebe.
Jeste li bili uključeni u rad na predstavi?
Što se moje uključenosti u predstavu tiče, moram priznati da sam Joni, ali i njezinoj majci Tatjani Bertok-Zupković, koja potpisuje režiju monodrame, dala u potpunosti odriješene ruke, kako se kaže, a iz razloga jer sam intuitivno osjetila da su u proces stvaranja predstave ušle punim srcem i s puno vjere u nju, tako da sam sve prepustila njima, što se pokazalo kao pun pogodak.
Neki pisci vole svoja djela čitati naglas ne bi li shvatili kako rečenica funkcionira, gdje šteka ritam i što bi možda mogli izbaciti jer otežava strukturu. Izvodite li svoje tekstove unutar četiri zida u audio-verziji?
Kako kada. Kada je poezija u pitanju, vrlo ih često čitam naglas, no kada je proza u pitanju, tu me vodi unutarnja intuitivna rijeka da sve funkcionira. No svakako mi je želja, u bližoj budućnosti i periodu koji dolazi, kroz svoje društvene kanale, kroz kratka videa, krenuti čitati misli iz svojih knjiga, ali i knjiga koje mene osobno inspiriraju, a sve s ciljem da književnost, knjige i ljepotu riječi još više približim ljudima i široj publici, svjesna da je digitalna era suviše uzela maha i da su mnogi ljudi jednostavno zaboravili kako izgleda listati knjige.
Kakav je bio osjećaj gledati sjajnu glumicu Jonu Zupković u predstavi? Tim više jer njezini žestoki i iskreni monolozi ponekad podsjećaju na ženski krik. Ili recimo to slikovito – rafalnu izmjenu slika iz filma Trainspotting koji je obilježio devedesete.
Teško mi je opisati vam osjećaje koji su se, poput Hesseovih staklenih perli, kako u mojoj glavi, tako i u mojoj duši, nizali jedan za drugim. Trenutak kada je Jona krenula izgovarati moje misli (srčano, glasno i u potpunosti prisutno) nešto se u meni probudio – neka nadljudska snaga, neopipljiva ljepota, čežnja, milost. S druge strane, cijela je predstava nosila silinu emocija koje su se, kako što se i sami spomenuli u filmu Trainspotting, dešavale bez vremena da ih uhvatimo u mrežu, uhvatimo ili potencijalno zatočimo.
‘Odaberi život. Odaberi posao. Odaberi karijeru. Odaberi obitelj’… govori na početku filma ‘Trainspotting’ glumac Ewan McGregor, baš kao što je i prije nekoliko tjedana, s krikom unutarnjeg oslobođenja kroz moje stihove, govorila Jona.
Vremena su se promijenila, kao i stilovi odijevanja, pa tako više ne moramo stezati tijelo u korzete i nositi neudobne ovratnike. Vaša junakinja cijelo vrijeme predstave igra u cool sivoj trenirci. No, ako ostavimo dress-codove po strani – što je s unutarnjim oslobađanjem žena?
I dobro je što tijelo više ne moramo stezati u korzete i nositi neudobne ovratnike. Ono što jest važno je upravo to – unutarnje oslobađanje žena, koje se posljednjih nekoliko godina dešava rapidno i, na trenutke, vrlo bolno za svaku ženu koja u sebi nosi jedinstven sukus dotadašnjeg robovanja svakojakim obrascima i uvjerenjima te, kao u filmu, pokretnim vrpcama koje nas kroz povijest dokazano emotivno sputavaju.
U vašoj poeziji vrlo otvoreno progovarate o dualizmu između površine i nutrine, a jedna od rečenica koja izaziva salve smijeha u Maloj sceni je ona koja se poigrava s vašom slikom u medijima – “Ljudi su očekivali Penelope Cruz, a dobili su jebenog Nietzschea.” Na koji način se vi borite protiv stereotipova?
Ovako ću to vrlo jednostavno i plastično reći. Ja se u svom životu više ni sa čim ne borim. I to je moja najveća pobjeda. Borbe prepuštam onima koji u njima i dalje mazohistički uživaju – jednom davno sam i ja uživala, pa vrlo dobro znam o čemu pričam. Danas se radije bavim umjetnošću pomicanja vlastitih granica. Bavim se ljepotom prepoznavanja istine ispod slojeva straha i laži. Bavim se disanjem, prihvaćanjem i svjesnim postojanjem.
Imate li dojam da je književnost i dalje, usprkos svim borbama i postignućima za ravnopravnost, muški svijet? Jeste li se susretali s predrasudama?
Susretala sam se ja na svom putu s kojekakvim predrasudama, pa čak i upravo s tim uvjerenjem da je književnost muški svijet. Jesam li pokleknula zbog toga? Ni najmanje. Što sam ja kao dvadesetsedmogodišnja klinka koja je pisala i izdavala svoju prvu knjigu znala što je čiji svijet? Nekako, u meni je oduvijek živjelo mnogo svjetova – i muški i ženski – pa sam ih izvlačila kako je i kada trebalo. Na tuđu sreću ili nesreću.
Julijana Matanović je u sjajnom intervjuu s Moranom Kasapović u emisiji Razgovor s razlogom izjavila da joj je pomalo žao što je cijeli život bila previše fina, pristojna, samozatajna te da od sada planira igrati žešće. Smatraš li da djevojčice i dalje krivo odgajamo namećući im narativ good girl?
Kako mi je drago što ste spomenuli Julijanu Matanović i njezine toliko važne i duboke ljudske istine, tim više jer je ona moja najveća ženska i književna inspiracija s ovih prostora, i osobno joj se jako divim. Da. Apsolutno rezoniram s onime što je Julijana rekla. Na koncu, i sama sam imala takve unutarnje dvojbe misleći na trenutak da ovu „igru“ igram suviše pristojno i suviše fer, no znate što – nije mi žao.
Biti fina i pristojna djevojka za mene ne znači biti slaba i nedovoljno odlučna i čvrsta. Štoviše, za mene su pristojnost i ljubaznost najvrjedniji ženski kapital i ne posjeduje ga svaka žena. Iz ljubaznosti se rađa mnogo toga: suosjećanje, radost, toplina, nježnost, neposrednost, pa i odvažnost. Biti ‘bad girl’ možda zvuči zabavno, ali je duhovno vrlo siromašno, a ja na takvo siromaštvo nikada ne bih pristala.
Koja je najbuntovnija stvar koju ste učinili?
Uz sve svoje buntovne ekshibicije u mladosti, mislim da je ipak najbuntovnija, najhrabrija, ali i najzrelija stvar koju sam učinila – odluka na samohrano majčinstvo.
Jedna ste od rijetkih koja je uspjela postati književna influencerica, a što nije malo, budući da sve manje ljudi čita. Budući da ste od prvih dana na Instagramu, a svojedobno ste osvojili i nagradu Cosmo influencerica za književnost, možete li usporediti društvene mreže prije deset godina i danas?
Joj, hvala vam. Biti influencerica u kontekstu knjiga i književnosti za mene je najveći kompliment i na taj se kompliment vrlo ponosno odazivam već dugi niz godina, čak i u ovoj digitalnoj eri u kojoj ljudi sve manje čitaju, a s čime se i bih i ne bih složila. Naime, meni je kvaliteta ionako oduvijek bila iznad kvantitete, stoga mi ne stvara problem smanjena čitanost. Bitni su mi oni koji posežu za knjigama, i za takve osobe od prvih dana pišem i s takvima komuniciram. Ostale puštam njihovim aspiracijama, kakve god one bile. Što se pak društvenih mreža tiče, inače ne volim uspoređivati stvari jer me to stavlja u poziciju da moram poentirati kada je bilo bolje, a kada gore vrijeme, a to mi i nije neka sreća. Zato više volim pustiti vremenu da čini svoje, kao što i čini. To najbolje dočarava čuvena izreka: „Stalna na ovome svijetu samo mijena jest.“ Jedino što mogu primijetiti jest da je danas sve nekako nabijeno bespoštednom utrkom za slavom, za financijskim uspjehom, za glorificiranjem umjetnog stila života koji nije nimalo realan, duhovno ispunjavajuć ni održiv. No u svemu tome kvaliteta će uvijek biti ono što ostaje i što nikakvo „ludo“ vrijeme pregaziti ne može. Offline je najbolji dokaz tome.
U predstavi vaša junakinja kaže: “Inbox mi je pun tužnih poruka depresivnih ljudi.” Imate li dojam da je stanje gore nego ikada?
Ne bih rekla da je vrijeme gore nego ikada, nego bih rekla da živimo u vremenu kada više ništa sakriti ne možemo – kako jedni od drugih, tako ni sami od sebe. Pa prema tome, ljudi danas ili pucaju od sreće ili bivaju upucani vlastitom nesrećom. Trećega nema.
Možete li izdvojiti knjigu koja vas je osnažila kao ženu, a koju biste preporučili čitateljicama?
Prva knjiga kojoj se uvijek vraćam, koju svima preporučujem i koju nazivam svojom ženskom biblijom, jest Žene koje trče s vukovima, a osim nje, u posljednje vrijeme neizmjerno volim čitati sve knjige suvremene turske autorice Elif Shafak, jer u njima prepoznajem sve one duhovne i karakterne osobine koje me čine boljom, svjesnijom i ostvarenijom ženom.
I najljepše pitanje za kraj, budući da ste odnedavno postali i majka – koliko vas je majčinstvo promijenilo i možete li izdvojiti tri najvažnije lekcije koje ste naučila od svog sina?
Tako je. Majka sam postala prije tri i pol godine, kada me Bog blagoslovio poslavši mi dječaka koji je promijenio moj dotadašnji život i sve ono što sam mislila da o životu znam. I zato na pitanje koliko me majčinstvo promijenilo imam samo jednu riječ: VAL. I upravo sam o tom najljepšem životnom blagoslovu, ali i svom najvažnijem i najizazovnijem putovanju, napisala i svoju šestu knjigu pod nazivom A ruke postaju krila, koja izlazi ovog proljeća u izdanju Naklade Fragment, a koja ni najmanje nije knjiga samo o mom (samo)hranom majčinstvu, kako je to moja urednica vješto istaknula. I za kraj, na pitanje koje su tri najvažnije lekcije koje sam naučila od svog sina, istaknut ću jednu i najvažniju – iz koje, poput sjemena, klijaju sve ostale: u kući ljubavi ne živi nemoguće!
Naslovne fotografije: Jelena Balić
