Vijest da su glumica Judita Franković Brdar te redateljica i scenaristica Vlatka Vorkapić zajedno osnovale umjetničku organizaciju “Vedri i oblači” te da u Teatru EXIT igraju predstavu ‘Viking slabog zdravlja’ nas je silno razveselila, ali ne i zatekla. Ili biste vi bili iznenađeni da Pedro Almodóvar kaže da će opet snimati film s Penélope Cruz, a Richard Linklater s Ethanom Hawkeom? Uostalom, Judita i Vlatka su zajedno stasale i odrastale, i to u Teatru EXIT gdje su prije trideset godina zapele za oko publici, ali i stručnoj kritici upravo predstavom Judith French, da bi kasnije surađivale na projektima kao što su predstava “Titon” te filmovi “Sonja i bik”, “Sveta obitelj” i “Epiphany”. No ono što nas je gotovo izulo iz cipela jest činjenica da smo nakon dugo vremena dobili vrlo aktualnu i britku analizu društva, ali i vremena u kojem živimo.
Generacijske predstave koje prerastu i svoje vrijeme
Ta sjećate se samo svih onih divnih predstava koje su, osim dobrog ritma, fizičkog kazališta, igrama riječima i emocijama, doslovce tjerale gledatelje da nekoliko puta kupe ulaznicu za predstavu koju su upravo pogledali. Od “Stilskih vježbi” s Perom Kvrgićem i Lelom Margitić preko “Dekadencije”, generacijske predstave devedesetih u kojoj su briljirali Vili Matula i Nataša Lušetić, do “Izbacivača” u kojoj su glumili Sreten Mokrović, Tarik Filipović, Mario Mirković i Rene Bitorajac. Ti nabrijani, britki i opako precizni dijalozi, a koji su uronjeni u naše vrijeme i naš urbani slang, opako su konkurirali svim suvremenim serijama koje su forsirale sve više akcije i brze izmjene kadrova. A u isto vrijeme svu scenografiju su doslovce činili suvišnom, a pažnju usmjeravali na čudesne glumačke izvedbe.
Žena na rubu živčanog sloma i prodavač magle
Usporedba nije slučajna, jer i ova je predstava zamišljena da naglasak bude na moćnom govoru, a ne rekvizitima i sceni. Pa nisu Vikinzi iz naslova cvilidrete pa da trebaju svilene zastore i cvijeće na stolu. Iako će naziv predstave možda prevariti mlađe gledatelje koji će očekivati neku fantasy interpretaciju starih mitova, a koje su već dosta dugo aktualne, bilo da gledate Netflix serije ili nastupe za Eurosong, ova je predstava uronjena u suvremeno doba. Ili, bolje rečeno – moderne neuroze koje reže poput najoštrijeg noža.
Judita glumi poreznu referenticu Ljerku Špalj na rubu živčanog sloma koja se ne može nositi s dosadnim i monotonim poslom, diskriminacijom na poslu, a još više s neukim klijentima koji ne znaju abecedu pa joj non-stop krivo kucaju na vrata. No kada u poštanskom sandučiću ugleda letak koji nudi izlazak iz kruga, odluči se javiti na seansu kod Jasenka Bukve (Petar Atanasoski), bivšeg copywritera i studenta indologije koji je nakon jedne zbirke pjesama odlučio prodavati svoju bujnu maštu, nudeći klijentima iscjeljujuće razgovore… Možda će joj malo razgovora i tretmana koji je vraćaju u bivše živote pomoći da otkrije u čemu je problem i kako se s njim nositi, ako već ne opismeni brojne klijente.
Uostalom, hipnotizirati klijenta ne bi li se izašlo iz kože i otišlo na putovanje u prošle živote dušu je dalo za sulude scenarije, a posebice za glumačke bravure. No ono što krasi ovaj scenarij jest to što su sve te, nazovimo ih stilom predstave – brijačine, toliko povezane sa stvarnošću te otkrivaju oštru bodlju pogleda na aktualni svijet.
Ima nešto punkersko, u maniri Patti Smith, u izvedbi Judite Franković Brdar kada izađe na praznu kazališnu scenu i pusti glas koji u rafalnom i brzom stilu niže slike zagrebačkih ulica, prijetećih grafita koji ulijevaju strah u kosti, zatvorenih dućana, bezobraznih biciklista, nerazumnih susjeda, primitivnih šefova, seksualnog uznemiravanja, vrijeđanja migranata, ali i bivših partnera koji se silno trude biti duhoviti, ali isključivo na tuđi račun.
Ljubav? Pozitivna nula!
Odjednom imamo dojam da Vlatka Vorkapić, koja piše tekst, hoda ulicama Zagreba te poput pjesnika i fotografa bilježi neuralgične točke društva, a koje nisu samo vezane uz nesanicu, nervozu i nezadovoljstvo ljubavnim i poslovnim životom glavne junakinje. A uz to je i silno duhovita i zaigrana s riječima. Ili kako kaže moj prijatelj – predstava nije dovoljno dobra ako nakon nje ne zapamtiš barem dvije nove riječi i tri fore. A u ovoj predstavi ih ne nedostaje – od palamuđakinje do onoga: „Je l’ ti to bivša?“ „Ne, to mi je bivšija.“ Ne računamo, naravno, činjenicu da nakon Juditine glume više nikada nećemo istim očima gledati pokrete hobotnice ili hijenin smijeh.
Punkerski stav i oštra kritika društva
No za razliku od mnogih predstava koje igraju samo u jednom kodu, ova kao u nekom čudesnom eliksiru koji su navodno ispijali Vikinzi za vrijeme osvajačkih pohoda miješa jako puno različitih registara – od smijeha, tuge i melankolije do surovog otrježnjenja koje ostaje s nama i dugo nakon što odemo s predstave. Pa ako neki mlađi predstavnici glumaca poput Timothéeja Chalameta i dalje misle da je kazalište nekako sporo te da ne odgovara željama nabrijanog gledatalja, neka dođu pogledati “Vikinga slabog zdravlja”. Predstavu u kojoj replike lete brzinom većom nego što Marty Veličanstveni frenetično igra ping-ponga, trči gradom i srlja u sulude situacije, a uz to toliko dobro pogađaju u sridu. Na kraju svega možemo još samo reći – dajte nam još jednu ulaznicu za ovu kazališnu hipnozu. Ako treba, čekat ćemo strpljivo u redu sve dok karte ne dobiju svi s prezimenom prije slova O.
P. S. U slučaju da ste i vi tankih živaca i kartu želite ‘odmah i sad’ provjerite ovdje raspored i program gostovanja predstave “Viking slabog zdravlja”.
