Kada biste morali odabrati omiljenu SATC djevojku, bi li izbor pao na racionalnu Mirandu, nježnu Charlotte, britku Samanthu ili lelujavu Carrie? Samantha je oduvijek bila moj No1, pa možda upravo zato iskočim iz kože svaki put kada me usporede s Carrie, svjesna da nas povezuju tek kasnonoćne kolumne. Ironično, SATC dijalog koji godinama vjerno citiram kad god se ukaže prilika nije se odvio između Sam i Carrie, već je Miranda svojim prepoznatljivim hladnim tušem polila nepopravljivu romantičarku Charlotte i malčice uzdrmala njezin (a i naš) ružičasti balončić. Neslužbeno mu je ime „Taxi Cab Theory“, a zvuči ovako:
Charlotte: „Ponekad jednostavno znaš da je on taj… To je kao magija, sudbina!“
Miranda: „Nije sudbina, već mu se upalilo svjetlo, to je sve. Muškarci su poput taxija – jednoga se dana probude, odluče da je vrijeme za skrasiti se, izvući prsten, imati djecu… i upale svoje zeleno taxi-svjetlo. A zatim, prva koja naiđe i mahne taxiju – bum! To je ona kojom će se oženiti. Nije magija, nije sudbina – čisti splet okolnosti.“
Čujemo li mi to otkucavanje unutarnjeg sata?
Možete, dakle, biti žena nadomak idealnoj, no ako je njegovo svjetlo ugašeno, on neće stati. Jednom kada se upali, otprilike tada kada dotični začuje otkucavanje svog unutarnjeg sata, on ne samo da koči nego diže i ručnu. Staje. Naglo. Za bilo koju. A vi? Vi ste već odavna odšetali negdje drugdje te vam taxi vjerojatno više ni ne treba.
Zvuči li teorija odviše pesimistično? Je li Miranda samo otrovni cinik? Hoćemo li se ipak prikloniti Charlotte i nabiti ružičaste naočale nazad na nos? Mogli bismo, naravno, nitko nam ne brani, no u tom trenu umjesto vozača taxija, ručnu dižu opsežna psihološka istraživanja te ističu – Miranda je u pravu. Surova, otrovna, cinična, ali u pravu. Jedna od najekstenzivnijih studija na tu temu objavljena je 2022. godine u časopisu Journal of Experimental Social Psychology, nosi naziv „Playing the field or locking down a partner?: Perceptions of available romantic partners and commitment readiness“ te empirijski potvrđuje Mirandine tvrdnje.
Zašto je surova, otrovna i cinična Miranda ipak u pravu?
Jedina razlika vrijedna spomena jest to što je Miranda Taxi Cab teoriju kreirala promatrajući isključivo muškarce, dok su spomenuta istraživanja, u ime ravnopravnosti, odlučila obuhvatiti i žene. No zaključak je više-manje ostao isti – iako je uočeno da nešto manji broj žena odluke o stupanju u ozbiljan odnos također modelira sukladno Taxi Cab principu, potvrđeno je da je opisano (ipak) nemjerljivo češće značajka nositelja XY kromosoma.
Nastavno na Taxi Cab teoriju koja ističe da, koliko god nam to rušilo romantične snove, ne postoji sudbina nego tek unutarnji tajmer, autori ranije navedene studije dodali su da okidač za paljenje tzv. zelenog taxi-svjetla gotovo nikada nije najkompatibilnija partnerica već tzv. prelazak psihološkog praga. Do velikih životnih obvezivanja, poput braka i djece, tvrde, nije dolazilo jer su ispitanici pronašli svoju idealnu partnericu. Obvezali su se u trenutku u kojemu je „percipirana korist date veze nadmašila hipotetsku korist alternative“.
‘A zašto ne’ trenutak
O kakvoj je točno koristi bila riječ? U nekih se radilo o sigurnosti koju im je odnos osiguravao, u nekih o povinovanju društvenim normama te dobrom starom „vrijeme je“ mindsetu, u nekih o zamoru dotadašnjim single životnim stilom, u nekih o pragmatičnoj odluci da je „dovoljno dobro“ uistinu dovoljno dobro… Jedan od sudionika istraživanja sažeo je to na sljedeći način: „Bili smo zajedno neko vrijeme, sve je djelovalo u redu i pomislio sam – a zašto ne?“. U tom ‘a zašto ne?’ trenutku, Taxi Cab teorija dobiva istinsku potvrdu – predanost nije rasla postupno, prateći prirodni tempo veze, već se jednoga dana naprosto upalilo ‘a zašto ne?’ svjetlo. Idućeg dana, dotični je pohitao po prsten.
Ljubav kao kolateralna korist
Ne zvuči odviše laskavo, zar ne, stoga se po tko zna koji put vraćamo Charlotteinim ružičastim naočalama… Jer, ako je Miranda u pravu, tada ljubav gubi svoju privilegiranu poziciju. Prestaje biti uzrok i postaje kolateralna korist. No Taxi Cab teorija, onako kako je razrađuju suvremeni izvori, neugodno je konzistentna – upućuje na zaključak da odluka o braku, znatno češće no što smo voljni naglas priznati, ne mora biti iskaz epske ljubavi nego funkcija komoditeta, a isti je, dobrim dijelom, društveno i razvojno uvjetovan. Drugim riječima, pitanje ponekad nije „Je li ovo prava osoba za mene?“ nego „Je li mi dovoljno komforno da ovdje moja potraga stane?“. Nije romantično – funkcionalno je. Donekle.
‘The One That Got Away’ teorija
Fusnotu na funkcionalnost stavlja naizgled dijametralno suprotna ideja, u pop kulturi znana kao „The One That Got Away“. Sa zaustavljanjem/dolaskom/ulaskom u metaforički taxi, nju poput opuška cigarete odbacujemo na pločnik i nadamo se da nas njen dim neće još dugo pratiti. Ne bi bilo u redu, zar ne? Odabrali smo stabilnost i komfor, ne ideal – neka nam onda bude stabilno i komforno. Međutim, Taxi Cab i The One That Got Away teorije često se šepure ruku pod ruku te bolno podsjećaju na mogućnost da je netko u našem životu bio toliko više ‘naš’ od osobe s kojom smo se u konačnici skrasili. Osoba je bila ideal. Tajming nije. Svjetlo se nije upalilo.
Savršena osoba i katastrofalan tajming
The One That Got Away često se banalizira kao nostalgija, idealizacija, emocionalni luksuz onih koji su skloni romantiziranju prošlosti. U mnogim slučajevima to uistinu i jest tako – ljudi imaju tendenciju pretvarati nedovršene priče u savršene narative. No u kontekstu Taxi Cab ponašanja, ta figura dobiva znatno drugačiju težinu. Posrijedi nije osoba koja je „mogla biti dobra“, već ona koja je to i bila. Njezin problem? Nije se uklopila u vremenski okvir u kojemu se donosila odluka o trajnosti. Upravo zato dim njezine cigarete ne jenjava. Ne zato što je bila bez mane, nego zato što predstavlja neugodnu istinu – odluka je mogla biti drugačija da su se okolnosti minimalno pomaknule.
A ljudski um ima slabu toleranciju na takve misli, jer one razbijaju narativ kontrole. Volimo vjerovati da smo tamo gdje jesmo zato što smo donijeli najbolje moguće odluke. The One That Got Away teorija sramežljivo pita – jesmo li zaista? Taxi Cab pak surovo nastavlja te sugerira nešto drugo – da se ponekad naprosto priklanjamo najkomfornijim odlukama. Razlika je suptilna, ali razorna. Jer, komforna odluka često je društveno nagrađena, stabilna i racionalna, a ipak ostavlja prostor za unutarnju disonancu. Za onu tihu, gotovo nepristojnu misao – „Postojala je verzija mog života koja je bila istinitija.“
Između Mirandine racionalnosti i Charlotteine potrebe da vjeruje u sudbinu, ostaje prilično nelagodno pitanje – što ako ljubav, barem u svojoj konačnoj verziji, nema toliko veze s pravom osobom, koliko s (naizgled) pravim trenutkom? Jer, ako je Miranda u pravu, a znanost je ovoga puta na strani te odrješite crvenokose, tada Taxi Cab teorija nije tek cinična opaska iz serije nego prilično precizan okvir kroz koji je moguće promatrati čitav niz odnosa koji su završili prerano ili pak započeli iz potpuno pogrešnih razloga.
Fotografije: Canva. Unsplash+
