“Znaš što, jako si mi napeta, ali nipošto ne bih htio da se naša veza pretvori u susrete srijedom”. Tako mi je davnih dana, na početku mojih tridesetih, rekao muškarac koji mi se silno sviđao. Srećom, postoje neki drugi sretni parovi koji su od srijede napravili ne samo serijska druženja nego i super uspješnu dramu, a koja je ove srijede, 13. svibnja, u zagrebačkom Teatru EXIT proslavila 50. rođendan. Nije to mala stvar proslaviti tako dugu vezu, gotovo pa zlatni pir, znaju to najbolje autorice drame “Važnije polovice” Mirna Rustemović i Beatrica Kurbela te glumice Judita Franković Brdar i Paola Slavica, a koja je ujedno i redateljica predstave. Ali i pripadnici generacije milenijalaca koji su nakon premijere ove predstave davne 2019. doslovce preko noći odrasli te svi oni gledatelji s posttraumatskim odnosom prema srijedi (kao i oni koji još uvijek ne znaju da imaju dijagnozu jer se sami liječe pjesmom Petra Graše – “Utorak”).
Dinamika ženskih prijateljstava
Ne želimo ulaziti u statistiku rastava brakova ili koliko u prosjeku traje jedna ljubavna veza, no morate priznati da su ženska prijateljstva možda naše najdugotrajnije veze (vidi pod Vilma i Betty ili Thelma i Louise). Nije stoga čudno što na ulazu u Teatar EXIT stoji plakat predstave – vaza s cvijećem. Ista ona koja se može naći na pozornici koja visi iza dva stolca, kao da smo ušetali u nečiji bračni prostor. Možda i kao neki referentni znak koji funkcionira po zakonu kontrasta, jer glavne junakinje sve su samo ne cvjetići.
Jedna je mlada mama koja mora otkriti nove prioritete, a druga solo djevojka koja pliva u začaranom krugu karijera – dejtanje – društvena očekivanja. A baš kao i autorice drame, i one se nalaze svake srijede u kafiću da bi pretresale aktualna događanja, ali i besplatno (ili uz par piva) liječile svoje strahove, neuroze ili probleme sa Šteficom ili Brankom. Za one neupućene, kada godinama živite s anksioznošću, tjeskobom ili napadima depresije ili panike, logično je da ćete ih nazvati pravim imenom.
Štefica i deprica
Uostalom, ovo je prava predstava o generaciji milenijalaca, prvom naraštaju koji se pomnije pozabavio svojim emocionalnim životom i tako ga hrabro iznio na pozornicu. Dobro možda da glavne junakinje i sve druge probleme s kojima svakodnevno žive nisu nazvale pravim imenom (osim zajedničke frenemy Romane), jer tada za sve imaginarne likove na pozornici ne bi bilo dovoljno mjesta. A budimo iskreni, ni za psihijatre posla. Jer što bi oni sada radili kada bi dvije junakinje u dva sata točno imenovale i dijagnosticirale sve što su istresle – od burnouta, egzistencijalnih propitivanja koje donosi majčinstvo, društvenih očekivanja do hejtanja tajica i oholih karijeristica na koki.
Kada bi Elena Ferrante srela Patsy i Edinu
A to rade onako kako bi možda izgledale knjige Elene Ferrante da je sve svoje knjige odlučila napisati u društvu Patsy i Edine iz serije “Pa to je fantastično!”. Ironično, sarkastično, užasno smiješno, a opet tako duboko i iskreno kako znaju razgovarati samo žene kada su same i na istoj valnoj duljini. Uostalom, usporedba s Elenom Ferrante nije bez razloga, jer i u ovoj drami se ispituje dinamika ženskog prijateljstva koja se mijenja tijekom godina, a posebice onaj nevidljivi jaz koji se ponekad stvori kada jedna prijateljica ostane solo, a druga otkriva bračne dužnosti i majčinstvo.
Kako godine mijenjaju naš pogled
Pa ipak, iako ova izvrsna predstava ispituje sve te duboke slojeve ženskog prijateljstva, ona ide i puno dalje, propitujući koliko se dobro možemo nositi s društvenim očekivanjima (od pitanja karijere, bivših ljubavnika, ponovnog izlaska u klubove i modnih odabira), ali i naš pogled na stanje stvari. I ne manje bitno, koliko se on mijenja kroz godine.
Tko zna, možda je u tome najveća tajna ove predstave koja tako dobro lovi sve mijene kroz koje prolaze milenijalci, ali i mi sami. Osjećaj kojeg se nisam mogla cijelo vrijeme riješiti bio je onaj da su autorice i glumice sigurno mijenjale dosta toga u tekstu, jer predstava koju sam gledala u Teatru ITD je posve drugačije zvučala i mirisala nego ova koja je igrala sedam godina kasnije na velikoj pozornici Teatra Exit. A pri tome ne mislim samo na Nutellu kojom se Judita maže po licu kao neki borac koji želi istjerati iz sebe malu snagu i onu ogromnu sumnju da žena može imati sve.
Kao da su i gledatelji tijekom godina dobili neku posve novu dioptriju, a koju tako često spominju naše prijateljice na kazališnim daskama. Od onoga da se preko noći promijeni mišljenje o tome je li majka koja rodi u 29. godini života mlada ili stara, do toga da shvatimo da preko noći naše drage haljinice, ljubavni izbori ili seks u šatoru za prvi maj od nečeg što je bilo tako high naglo izgube sjaj.
Iz današnje perspektive zanimljivo je da je ova predstava o avokado generaciji, koja je imala premijeru 2019. godine na maloj sceni Teatra ITD, možda bila zadnji krik slobode generacije milenijalaca koji su bili na vrhuncu mladosti i neki bi rekli razmaženosti, nakon koje su uslijedile pandemija, lockdown i nova pravila društva u kojem živimo. Možda i zato toliko dijaloga o prolaznosti, pokušaju da se jednom riječju ili hashtagom definira njihova generacija te ona svijest da ćemo svi ubrzo postati poput bake na telefonu koja svima mlađima drži lekcije kako je nekada bilo. A vjerojatno je zato bila dupkom puna i emocijama nabijena predstava, baš kao i party, koja je slavila 50. izvedbu generacijske drame. I to u godini kada su i milenijalci prvi put službeno proglašeni starima.
Iako ne sumnjamo da će ovo prijateljstvo i dalje trajati, vijest koja posebno veseli je ta da su “Važnije polovice” postale puno više od generacijske predstave koja ne stari. A to znači da uskoro dobivaju i novi nastavak – predstavu “Snažnije polovice”, koja će se baviti junakinjama u drugom pubertetu (klimakteriju).
Počnite razmišljati što ćete obući za vjenčanje, jer nova predstava, otkrile su Judita i Paola prije nego što su razrezale tortu s cvijećem, počinje na svadbi, i to upravo njihove zajedničke frenemy. U slučaju da se mislite vaditi na ono da vam je ponestalo para zbog psihoterapije pa nemate za kazalište, pokušajte prakticirati ispovjedni ludi ples kakav na sceni izvodi Judita. Po mogućnosti doma, a ne u klubu. Zahvalit ćete nam cvijećem na vjenčanju. Govor uz šampanjac možemo i preskočiti. Živjele!
Fotografije: Teatar EXIT press, Luka Dubroja
