Nogomet nije my cup of tea; pripadam onoj najgoroj skupini gledatelja koji se u priču uključuju tek tamo negdje oko polufinala, a jedini razlog zbog kojeg povremeno bacim pogled na ovogodišnje Svjetsko prvenstvo je Erling Haaland i njegovi urnebesni izrazi lica. Ipak, odvilo se nešto što me je potaknulo da prvi put u životu dublje promislim o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a riječ je, naravno, o utakmici Hrvatska-Portugal. Raspravu o samoj igri, njezinim pravilima i tome je li poništenje gola bilo opravdano ili nije prepuštam onima koji se u nogomet razumiju bolje no što ću ja ikada. Not my place jer – istaknut ću još jednom – zaista nisam poznavateljica. Ono zbog čega je spomenuta situacija uspjela oglasiti moj unutarnji alarm prerasta granice nogometa, ili sporta uopće, te zadire u najosnovnije postavke ljudskoga društva.
Sorry, ali vid vas je prevario
Čitajući osvrte brojnih svjetskih portala, usudila bih se zaključiti da nisam jedina koja se ne može oteti dojmu da se toga dana na terenu odvilo nešto zbog čega bi i sam Orwell poželio ustati iz svog vječnog počivališta samo kako bi nam dobacio: „Upozorio sam vas!“ Deseci tisuća ljudi vlastitim su očima vidjeli jedno. Nekoliko trenutaka kasnije rečeno im je, kao i svima nama ispred malih ekrana, da ih je vid prevario te da se odvilo nešto posve drugo. Priložen je i graf, kao navodno neosporiv dokaz superiornosti ultra-moderne tehnologije nad našim manjkavim ljudskim osjetilima, a nama nije preostalo drugo negoli teška srca prihvatiti poraz. No okus u ustima mnogih ostao je prilično gorak, i to ne zbog poraza kao takvog već zbog poraza nečeg znatno većeg od jedne nogometne utakmice – vjere u postojanje objektivne stvarnosti.
„Partija vam je naredila da odbacite dokaze vlastitih očiju i ušiju. To je bila njihova posljednja i najvažnija zapovijed“
Dalekovidni Orwell
Orwell je tom rečenicom, naravno, progovarao o totalitarnim režimima svoga vremena, blaženo nesvjestan tehnološke revolucije koja će uslijediti nekoliko desetljeća kasnije te poljuljati povjerenje u vlastite oči i uši kao nikada prije. On, pritom, u svom (tada) znanstveno-fantastičnom romanu nije tvrdio kako su ljudska osjetila nepogrešiva – naprosto je isticao da bez mogućnosti povjerenja u objektivnu stvarnost nestaje i svaka mogućnost racionalnog promišljanja. Prestanemo li vjerovati u to da činjenice postoje neovisno o (trenutnom) autoritetu te tome što autoritet (trenutno) tvrdi, vrlo brzo ćemo izgubiti tlo pod nogama. Stvarnost će iz doživljajnog prijeći u kategoriju apstraktnog, a naposljetku će ostati tek pitanje tko (trenutno) ima moć definirati što ona uopće jest. U Orwellovu svijetu taj je autoritet bila Partija; u našem današnjem, autoritet je poprimio nešto drugačiji oblik. Senzor. Graf. Algoritam.
Nova pravila igre
Britanski publicist Kenan Malik još je prije nekoliko godina, pišući o VAR-u, upozorio na činjenicu da apsolutnim oslanjanjem na tehnologiju nogomet postaje ogledni primjer jedne znatno alarmantnije društvene promjene koja polako, ali sigurno prodire u sve sfere društva. Nastojeći eliminirati ljudsku pogrešku, sve smo skloniji pretpostaviti kako je tehnologija sposobna servirati posve objektivnu istinu. Međutim, spajanjem nečeg inherentno ljudskog poput sporta s nečim posve sterilnim, nesposobnim u obzir uzeti kontekst i namjeru poput ultra-moderne tehnologije, prestajemo govoriti o utakmici koja počinje i završava na travnjaku. Odjednom svi mi, ne samo igrači na terenu, počinjemo igrati potpuno drugačiju te nemjerljivo ozbiljniju utakmicu – onu za pravo čovjeka da vlastitim razumom te proživljenim iskustvom ostane posljednji sudac stvarnosti.
Gdje je nestala kritika?
Filozof Marshall McLuhan svojevremeno je isticao da svaki novi tehnološki napredak postupno mijenja način na koji doživljavamo svijet. Drugim riječima, tehnologija nije u potpunosti neutralan alat, prisutan samo kako bi nam što brže i jednostavnije dostavio što ispravnije informacije, već alat koji oblikuje način na koji promišljamo te promišljamo li uopće. Prigrlimo li njegovu pretpostavku, pitanje više nije samo koliko su algoritmi na koje se oslanjamo točni nego i kakve ljude posljedično stvaraju – pojedince sposobne za kritičku misao ili korisnike koji bespogovorno kimaju glavom?
Borrowed vs. Built Mind
Svaka civilizacija oblikovana je alatima koje koristi, ali još više načinom na koji im vjeruje. Onoga trenutka kada alat prestane biti pomoćnik razumu, a postane njegov nadomjestak, više ne gradimo vlastiti način razmišljanja – posuđujemo tuđi. To je ujedno i premisa tzv. „Borrowed vs. Built Mind“ teorije – posuđeni um nekritički prihvaća ono što mu je servirano, za razliku od izgrađenog koji samostalno obavlja reality check. Jedno je brže i lakše, drugo je mukotrpnije, ali dugoročno pouzdanije. Međutim, otkako su našim životima zavladali izdanci algoritama i umjetne inteligencije, ni izgrađeni um više nije imun na pogrešku.
Baš kao i svaka građevina, vrijedit će onoliko koliko vrijedi materijal od kojega je sazdan. Ukoliko su cigle kojima gradimo prepune dezinformacija, poluistina te algoritamski odabranih interpretacija što uopće očekivati od zaključaka donesenih na temelju toga? „Nothing Is True and Everything Is Possible“, napisao je ruski autor Peter Pomerantsev, kritizirajući rusku propagandnu mašineriju, no tu je rečenicu danas s lakoćom moguće preslikati na svaki kutak svijeta, jer nitko nije pošteđen (nepredviđenih) posljedica koje su osvanule kao pratnja moderne tehnologije.
Upravo zbog toga susret Hrvatske i Portugala vrijedan je pažnje čak i nas koji nismo odviše zagrijani za nogomet. Prisiljava nas na postavljanje prilično neugodnog, no iznimno važnog pitanja koje nadilazi igru i sport – što se događa s društvom koje povjerenje u vlastito kritičko rasuđivanje postupno zamjenjuje povjerenjem u sustave iza čijih kulisa ne vidi, no sve im više prepušta pravo da određuju što je stvarnost?
Fotografije: Canva, Unsplash+
